Četvrta nedjelja došašća (A), 2025.

U središtu službe riječi ove četvrte nedjelje došašća su Isusovi zemaljski roditelji: Marija i Josip. Oboje su dio Božjega plana spasenja – plana koji Bog ne provodi mimo čovjeka, nego ga povjerava ljudskoj slobodi i povjerenju.

Marijin je poziv bio postati Majka utjelovljenog Sina Božjega po Duhu Svetomu. Josipov je poziv bio biti muž Marijin i Isusov zemaljski otac: zaštitnik Svete obitelji i onaj koji Isusu daje zakonitu pripadnost Davidovu potomstvu. Oboje obilježava pouzdanje u Boga i spremnost vršiti njegovu volju. Na tom pouzdanju stoji njihov velikodušni „da“. Njihova situacija i način na koji su je prihvatili poticaj su i nama. Bog je trebao Mariju i Josipa da se po njima utjelovi u našu povijest. On treba i nas: da se i danas „utjelovljuje“ u riječima koje tješe, u rukama koje služe, u pravednosti koja štiti, u milosrđu koje podiže. Kao što je njima dao milost za njihov poziv, tako i nama daje darove da možemo odgovoriti na poziv koji je nama namijenio.

Kad govorimo o pozivu, često spominjemo ljubav prema Bogu i bližnjemu te pouzdanje u Božji plan. Danas želim istaknuti i treće: poštovanje dostojanstva i poziva drugoga. Zašto? Zato što Božji poziv nikada nije samo „za mene“. Bog nas ne zove u izolaciju, nego u zajedništvo: da budemo za druge i s drugima, te da darovima koje smo primili služimo općem dobru. To jasno vidimo kod Marije i Josipa. Marija je bila pozvana biti sva za Isusa i s Isusom – ali taj je poziv od početka uključivao i Josipa: poziv s njim. A Josip je bio pozvan biti za Isusa i Mariju i biti s njima. Kad je Božji, poziv se ne zatvara u sebe: iz jednog „da“ rađaju se mnogi plodovi.

I naš poziv – biti za Boga i s Bogom – uvijek se prevodi u konkretno služenje: prepoznati zašto sam stvoren, koji je Gospodinov plan za moj život, i staviti se na raspolaganje. To uključuje i spremnost služiti drugima, ali i poniznost dopustiti drugima da služe meni. Biti „za druge“ znači biti otvoren prema svakome tko je potreban: štititi pravo i slobodu svakog čovjeka, bez obzira na podrijetlo, stanje ili status. Osobito u onome koji najviše treba pomoć stoji otajstvo Boga koji se utjelovio i koji se poistovjetio s najmanjima.

U prvom čitanju kralj Ahaz pokazuje suprotnost: nema temeljno povjerenje u Boga, ne želi znak – i zato sam ne postaje znak. A ipak Bog daje znak: rođenje od Djevice. U tom znaku Bog postaje „s nama“, povezuje se s našom sudbinom i postaje nam blizak. Taj znak obvezuje one koji ga s vjerom prihvate: da i sami postanu znak – znak povjerenja u Boga i znak povjerenja jednih u druge. Zato, uoči Božića, recimo i mi svoj „da“ Bogu, da bi se i po nama, u našem vremenu dogodilo njegovo utjelovljenje: novi početak za nas, a po nama i za svijet u kojemu živimo.

Slika: Maria Cavazzini Fortini, Josip, akvarel, 2011.