Četvrta korizmena nedjelja (2025.)

Četvrta korizmena nedjelja, poznata kao Dominica Laetare – “Nedjelja ‘Veseli se’” (prema ulaznoj pjesmi iz proroka Izaije 66, 10-11) – nudi temu radosti.

Radost i veselje prožimaju i evanđeoski ulomak današnje nedjelje, koji donosi poznatu obiteljsku sliku, prepoznatljivu i iz Evanđelja i iz života. U našim obiteljima, kao i u našoj Crkvi, često se događa ono što nam Isus danas pripovijeda. Naša djeca i naši vjernici – oni koje smo rodili, krstili, odgajali, kojima smo se nesebično davali i za koje bismo sve učinili – jednog dana jednostavno odu.

Ponekad odu fizički. Ponekad, iako ostanu s nama, postanu odsutni duhom. To je danas vrlo česta pojava. Posljedice su gotovo uvijek iste, a razlog je onaj isti iz evanđeoske prispodobe: žele slobodu, žele upravljati vlastitim životom bez našeg uplitanja i bez, kako im se čini, nazadnih stavova koji koče njihovu neovisnost.

Ono što se događa u obiteljima, događa se i u našim crkvenim zajednicama. U početku se sve čini idealnim – baš kao i u obitelji. Djeca odrastaju u vjeri, primaju sakramente, uključena su u župni život. No onda dođe krizma. I umjesto da krizmanici nakon krizme preuzmu svoju ulogu u župnoj zajednici, oni odlaze. No to nije samo odlazak od Crkve kao institucije – to je odlazak od Oca, napuštanje Očeva doma.

Zanimljivo je da se isti proces događao i u Isusovo vrijeme. Roditelji najprije pokušavaju razgovarati, moliti, možda i prijetiti, pokušavaju dokazivati… No na kraju shvate da ništa ne pomaže. I tada počinju prihvaćati stvarnost kakva jest. Tako čini i otac u Isusovoj paraboli – a zapravo Bog. Žao mu je što njegova djeca ne slušaju, što ne prepoznaju njegovu ljubav, što na njegovu brigu i pažnju odgovaraju ravnodušnošću i podcjenjivanjem. No zna da ih ne može prisiliti da ostanu – jer tada bi izdao samoga sebe i svoj plan s čovjekom, kojega želi uza se ne iz prisile, nego iz slobodne ljubavi.

Zato ih pušta da odu. I čeka.

I istovremeno se nada – baš kao što se i mi nadamo za svoju djecu – da će jednog dana shvatiti gdje su zalutali, prepoznati prazninu u koju su ih odveli vlastiti izbori i odlučiti se na povratak.

I onda, kad se svima drugima nada ugasi, kad svi izgubljeno dijete otpišu kao slučaj bez povratka – pa čak i stariji brat iz prispodobe, koji smo često mi sami u odnosu prema drugima – roditelj se i dalje nada. To je ono što nam Bog, koji je Otac i Majka, svjedoči od početka. I tko može biti sretniji od roditelja čije se dijete vratilo, koje je bilo mrtvo, a sada je oživjelo, bilo izgubljeno, a sada se našlo?

I tko može biti sretniji od Boga, koji je i Otac i Majka, kada mu se vrati izgubljeni sin, izgubljena kći?

Ali Bog Isusa Krista je još veći od toga. Isus nam pokazuje da Bog nije samo Otac koji čeka – nego i Otac koji ide ususret. On šalje svoga Sina da potraži izgubljene sinove i kćeri.

Zapravo, u prispodobi postoji još jedan sin, treći sin, kojeg parabola ne spominje – a to je sam Isus. On nije sin koji je otišao, ni sin koji je ostao, ali se zatvorio u sebi. On je Sin kojega Otac šalje ne da kazni, nego da pronađe i spasi i izgubljene i one koji su zaboravili ljubiti.

Isus dolazi vratiti svakog izgubljenog sina i kćer – i onoga koji je napustio Očev dom i onoga koji je ostao, ali je u svom srcu zalutao. Sve ih želi dovesti Ocu.

To je Otac koji je spreman na sve iz ljubavi prema izgubljenima. On ne želi oduzeti našu slobodu, ali želi da mu se slobodno vratimo. Zato su mu važne dvije stvari:

Prvo, da “dođemo k sebi” – da se sjetimo onoga što smo imali dok smo bili s Njim.

I drugo, da u Očevoj kući postanemo poput Oca – da s ovim trećim bratom, Isusom, i mi pođemo ususret svojoj braći i sestrama, posebno onima koji su bili mrtvi, a oživjeli su, koji su bili izgubljeni, a sada su pronađeni.

I to – da brat koji je bio mrtav sada živi, da brat koji je bio izgubljen sada je pronađen – to je istinska radost.

To je razlog za veselje, za slavlje!

Za obitelj koja je Crkva.

I za Crkvu koja je obitelj.