7. vazmena nedjelja

Isus je uzašao na nebo. Ostavio je nas, kršćane – svoju Crkvu – da u svijetu nastavimo njegovo djelo spasenja. Načini na koje to možemo činiti različiti su, ali svima mora biti zajedničko jedno obilježje: služenje u ljubavi kojom je Krist ljubio nas.

Ljubav o kojoj je riječ nije osjećaj ni simpatija, nego ljubav koja nikoga ne odbacuje i oko svakoga se trudi. Tko uistinu ljubi Kristovom ljubavlju, teži svemu pristupati u jedinstvu – onako kako su Otac i Sin jedno. Upravo to jedinstvo temeljni je preduvjet da bi svijet mogao povjerovati u Isusa i u spasenje koje mi, u njegovo ime, naviještamo.

Današnja liturgija stavlja pred nas jedan osobit način služenja u ljubavi: mučeništvo. Mučeništvo je najuzvišeniji oblik ljubavi jer u sebi združuje svjedočanstvo života sa svjedočanstvom smrti. Takav primjer dao nam je sveti Stjepan, Prvomučenik. Poistovjećen s Kristom i ispunjen Duhom Svetim, on u času smrti ispovijeda vjeru: „Evo, vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.“

Umirući, on ne gubi nadu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“

I – što je osobito važno – ne prestaje ljubiti, pa ni svoje progonitelje: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“

Ovo svjedočanstvo neće ostati bez ploda: dotaknut će srce Savla i potaknuti njegovo obraćenje u Pavla – apostola, propovjednika i, na kraju, mučenika za Krista.

Nadahnuto Isusovim predanjem, Stjepanovo mučeništvo postaje uzor svakog kršćanskog mučeništva, a kršćansko mučeništvo uzor svakog autentičnog služenja. Bez duhovnih sastavnica koje u sebi sadrži Stjepanovo mučeništvo, mnoge tragične smrti koje su posljedica nasilja – koliko god bile bolne – ostaju samo tragedije, ali nisu mučeništva. Jer mučenici nisu samo žrtve. Oni su više od toga. Oni nisu ni obični junaci. Oni su svjedoci. Oni služe u ljubavi i svjedoče ljubav. U ljubavi Kristovoj pronalaze snagu za život i smrt.

I mi smo pozvani na to isto služenje – naravno, na nama primjeren način. Ne trebamo se toga bojati. Od nas se, u većini slučajeva, ne traži mučeništvo krvlju, nego mučeništvo svakodnevnog svjedočenja – životom. U onoj mjeri u kojoj u tome uspijevamo, bit ćemo sjedinjeni s Isusom – i po njemu s Ocem. Bit ćemo i međusobno sve više jedno. I naš će život tada uistinu nastavljati Isusovo djelo spasenja – jer će, gledajući nas, i drugi povjerovati u Krista i u njegovu ponudu spasenja.

 

Evanđelje: Iv 17,20-26

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«