5. vazmena nedjelja

Ljubav jednih za druge nije uzrok naše kršćanske prepoznatljivosti, nego njezina posljedica. Nećemo, i ne bismo smjeli, biti kršćanski prepoznatljivi po moraliziranju, nego po ljubavi za druge.

Evanđeoski ulomak Pete vazmene nedjelje u ovoj liturgijskoj godini dio je Isusova oproštajnoga govora u dvorani Posljednje večere. To su riječi koje Isus izgovara neposredno prije početka otajstva svoje muke, smrti i uskrsnuća – otajstva koje u Ivanovu evanđelju predstavlja kao svoju i Očevu proslavu. No sada je još uvijek s učenicima. Oprašta se od njih. A trenuci oproštaja uvijek su trenuci u kojima se ne želi gubiti vrijeme na nevažno. Tada se izgovara ono najvažnije. Predaje se ono najdragocjenije.

U ovom ulomku Isus to najvažnije sažima u novu zapovijed ljubavi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“

Ova nova zapovijed ljubavi može se i treba živjeti na različite načine. Jedan od njih pokazuju nam apostoli Pavao i Barnaba. Današnji ulomak iz Djela apostolskih prikazuje ih kao neumorne i zauzete navjestitelje Božje riječi – svima, pa i poganima. Veličanstvene su riječi pohvale koje im sveti pisac upućuje: „Učvršćivali su duše učenika, bodreći ih da ustraju u vjeri, jer nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje!“

Takvo poslanje – bilo da se nudi, bilo da se prihvaća – nije moguće bez ljubavi. I to ne bilo kakve ljubavi, nego one ljubavi kojom je Krist ljubio nas, a koja svoje konačno ispunjenje nalazi na križu. Te iste večeri, u ozračju oproštaja, Isus će reći: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Samo u izvanrednim prilikama ova se ljubav koja polaže život svjedoči darom života – umiranjem. No, u svakodnevici, ona se svjedoči darom života u služenju. U tom služenju svaki od nas, po Božjem pozivu i primljenim darovima, treba ugraditi svoj život u obiteljsku, crkvenu i društvenu zajednicu.

Ljubav jednih za druge, koja se ostvaruje u služenju, znak je naše kršćanske prepoznatljivosti: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Takva ljubav nije uzrok naše kršćanske prepoznatljivosti, nego njezina posljedica. Nećemo, i ne bismo smjeli, biti kršćanski prepoznatljivi po moraliziranju, nego po ljubavi za druge. Nisu naša dobra djela ono što nas čini kršćanima, niti su ona ono što naše zajednice čini Crkvom. Dobra su djela potvrda da jesmo kršćani i da su naše zajednice kršćanske. Ona su znak da je Crkva, premda još nije u potpunosti dovršena, već sada novi Božji narod; da je u nama već započelo ono „novo nebo i nova zemlja“, „novi Jeruzalem“, onaj „šator Božji s ljudima“ što ga Ivan vidi u svom viđenju, u ulomku iz Knjige Otkrivenja.

Iako smo još uvijek slabi i nesavršeni, s Isusom Kristom, našim uskrsnulim Gospodinom, možemo i trebamo biti novi ljudi. To treba biti vidljivo, ponajprije, u našem odnosu prema drugim ljudima, ali i prema svemu stvorenom. Novom čovjeku, čiji je uzor Isus Krist, uskrsnuli Gospodin, obilježje nije izgled, ni položaj, ni moć, ni bilo što drugo što u ovome svijetu i vremenu držimo važnim. Njegovo je obilježje samo i jedino ljubav — ona autentična i prava ljubav, ljubav prignuta nad druge, ljubav koja se ostvaruje u služenju, besplatna ljubav.

To je ona ljubav kojom nas Bog Otac ljubi od vječnosti.
To je ona ljubav kojom nas je Isus ljubio do smrti na križu.
To je ona ljubav kojom nas može ispuniti i za koju nas može osposobiti samo Duh Sveti.

foto: Dvorana posljednje večere (https://www.centrostudifederici.org/cenacolo-francescani…/)