4. vazmena nedjelja – Nedjelja Dobrog Pastira

Danas slavimo Nedjelju Dobrog Pastira. Od svojih samih početaka Crkva je Krista predočavala kao Dobrog Pastira, nadahnuta biblijskim tekstovima koji Boga prikazuju kao pastira svoga naroda. Među tim tekstovima posebno se ističe deseto poglavlje Ivanova evanđelja, u kojem se Isus izravno poistovjećuje s pastirom. I upravo se iz toga poglavlja svake godine, na ovu nedjelju, čita jedan ulomak.

Danas, međutim, ne razmišljamo samo o Isusu kao Dobrom Pastiru, nego i o svima onima koji su pozvani nastaviti njegovu pastirsku službu kroz povijest i u našem vremenu. Zato je ova nedjelja osobito posvećena molitvi za duhovna zvanja. Molimo Krista, Dobrog Pastira, da svojoj Crkvi podari dovoljan broj dobrih pastira: svetih svećenika, redovnika i redovnica.

Molitva za zvanja, iako usmjerena ponajprije na nova duhovna zvanja, uključuje i razmišljanje o vlastitoj odgovornosti prema zvanjima. Pozvani smo ne samo moliti, nego i poticati one koji osjećaju da ih Bog zove, da budu hrabri i odvažno se odazovu. Znamo da taj poziv nije lak; on traži velika odricanja. Ali, koliko god bilo teško, isplati se biti sveti svećenik, sveti redovnik, sveta redovnica. Naglašavam riječ “sveti” jer upravo je svetost ono najvažnije za budućnost zvanja. Crkvi su potrebni sveti svećenici i redovnici – ili barem oni koji se svakoga dana iznova trude to postati. Ako toga nema, onda nam, iskreno rečeno, takvi pastiri ni ne trebaju.

Naša molitva za zvanja ne smije se zaustaviti samo na budućim svećenicima, redovnicima i redovnicama. Ona mora obuhvatiti i molitvu za nas sadašnje – za sve svećenike, redovnike, redovnice i biskupe. Da budemo sveti. Da budemo dobri pastiri po uzoru na Isusa. Da ne budemo razbojnici i kradljivci koji dolaze „ukrasti, zaklati i pogubiti“, nego pastiri koji poznaju svoje ovce, koji ih uvode u sigurnost ovčinjaka i izvode na obilne pašnjake – a ne na stratišta i pogibelji.

U vremenu u kojem dominira hedonistički mentalitet, u vremenu krize obitelji, urušavanja tradicionalnih vrijednosti i opće krize zvanja, jedan od najočitijih uzroka te krize jest i naše vlastito loše svjedočanstvo. Naše – svećenika, redovnika, redovnica, i nas biskupa. Trebali bismo biti uzori, trebali bismo svojim životom svjedočiti svetost. Trebali bismo biti dobri pastiri – a nerijetko to, nažalost, nismo. Dogodi se i da se od pastira pretvorimo u kradljivce, razbojnike, u vukove grabežljive. Ipak, pogrešno je na temelju pojedinačnih loših primjera suditi o svima. A to se danas često čini. Umjesto da sudimo, molimo! Molimo za svoje svećenike i biskupe, za sve posvećene osobe, da budemo onakvi kakve nas Bog želi – pastiri po uzoru na Krista, Dobrog Pastira.

Osobito ovih dana trebamo ustrajno moliti za onoga koji je sada prvi među nama – za našeg novog Papu, Lava XIV. Bog ga je podario Crkvi i svijetu upravo u tjednu koji prethodi Nedjelji Dobrog Pastira. I u tome možemo prepoznati znak.

U jednom intervjuu, koji je dao još kao prefekt Dikasterija za biskupe, govorio je o liku biskupa kao dobrog pastira današnjeg vremena. Istaknuo je kako biskup treba biti katolik u najdubljem smislu te riječi: ne usredotočen samo na partikularne interese, nego otvoren univerzalnosti Crkve i svijeta. Dodao je i da biskup mora biti sposoban slušati druge, tražiti savjete, odlikovati se psihološkom i duhovnom zrelošću. Temeljna oznaka njegova identiteta, rekao je, jest da bude pastir – blizak ljudima, počevši od svećenika kojima treba biti otac i brat, a otvoren svima, ne isključujući nikoga.

Naglasio je da mi, biskupi, ne smijemo se prepustiti napasti da živimo izolirano, zatvoreni u palačama, zadovoljni društvenim položajem ili privilegijama unutar Crkve. Ne smijemo se skrivati iza ideje vlasti koja danas više nema smisla.

„Ovlast koju imamo,” rekao je, „jest služiti, pratiti svećenike, biti dušobrižnici i učitelji. Naš je prvi zadatak poučavati što znači upoznati Isusa Krista i svojim životom svjedočiti blizinu Gospodinu. To je na prvom mjestu: prenositi ljepotu vjere, ljepotu i radost poznavanja Isusa – i to iskustvo i sami živjeti.”

Na to se nadovezuje misao o obvezi svakoga tko u Crkvi vrši službu autoriteta: nestati kako bi ostao Krist, umanjiti se kako bi on bio poznat i proslavljen (usp. Iv 3, 30), dati se do kraja kako nikome ne bi nedostajala prilika da ga upozna i zavoli. Ovu je misao Papa izrekao na kraju prve propovijedi na zahvalnoj misi s kardinalima u Sikstinskoj kapeli, moleći pomoć Marije, Majke Crkve, da ponajprije njemu samomu izmoli tu milost.

Iz ovih prvih riječi jasno se vidi kakav on želi biti pastir – da želi nestati kako bi u njemu ostao Krist, da želi biti misionar i svjedok njegova mira i Božje ljubavi. Za njega je taj mir „razoružani mir, mir koji razoružava, ponizni mir“, a Božja ljubav je bezuvjetna i za sve. U toj ljubavi leži i naša nada u pobjedu dobra nad zlom: „Bog nas ljubi sve, bezuvjetno… i zlo neće nadvladati.”

Papa Lav XIV. pozvao nas je da mu u toj službi i svi mi budemo pomoć i oslonac. Pozvao nas je i da jedni drugima pomažemo “graditi mostove putem dijaloga, putem susreta – svi zajedno.”

Stoga u ovoj Nedjelji Dobrog Pastira razmislimo i o sebi, o svojoj vlastitoj pastirskoj zadaći u Crkvi i svijetu. Jer, kako nas podsjeća papa Lav XIV., poziv svakoga kršćanina jest biti misionar i navjestitelj Evanđelja – tamo gdje živimo i gdje nas je Bog postavio. Krist i nas, u našim zvanjima i zanimanjima, poziva da budemo pastiri i misionari. I da, kako je Papa rekao u svom pozdravnom govoru, “bez straha, zajedno, ruku pod ruku s Bogom i među nama, idemo naprijed.”

Dodao bih, nadovezujući se na papu Franju i Jubilej nade u kojem se nalazimo: idemo naprijed kao hodočasnici nade!