33. nedjelja kroz godinu (C) – IX. Svjetski dan siromaha

Sve prolazi. Ljubav zauvijek ostaje.

Ljudska povijest svih vremena poznaje ratove i potrese, glad i pošasti, strahote, padove civilizacija i političkih režima. Nažalost, tako je i danas. Prema podacima istraživačkih organizacija, svijet 2025. godine obilježen je desecima oružanih sukoba, međunarodnih i unutarnjih, s razornim globalnim posljedicama. Osim Ukrajine i Gaze, i dalje traju sukobi u Jemenu, Siriji, Etiopiji, Somaliji, Sudanu, Mjanmaru, Afganistanu, Haitiju, Demokratskoj Republici Kongo, Burkini Faso, Maliju, Nigeru, Nigeriji i Južnom Sudanu… Mnogi od njih su građanski ratovi ili oružane pobune, često potaknuti dubokim gospodarskim nejednakostima, kršenjima ljudskih prava i nerazriješenim povijesnim nepravdama.
Naša domovina danas, Bogu hvala, nije u ratu ni s kim. Ali ratne rane iz 90-ih još su svježe, osobito ovih dana kada, uz Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, spominjemo sve nastradale. Upravo zato, da nam se slično ne bi ponovilo, potrebna je veća odlučnost u suočavanju s pojavama koje prizivaju stare podjele, potiču mržnju i netrpeljivost, kao i s onima koji to – svjesno ili nesvjesno – koriste za svoje plitke političke interese. Kršćanin ne smije pristajati na kulturu sjećanja koja raspiruje mržnju, nego na kulturu sjećanja koja liječi, opominje i gradi mir.
Sve to što se događa u svijetu i kod nas, ipak nije znak kraja, nego znak kontinuiteta. Nastavak iste ljudske povijesti koja se, od prvog grijeha, odvija u napetosti između dobra upisanog u stvaranje i otajstva zla koje smo unijeli grijehom; između snage grijeha i snage Božje milosti i milosrđa. Naše je kršćansko poslanje u ovakvom svijetu i u ovakvoj povijesti naviještati evanđelje, radosnu vijest o Bogu koji nas svejedno ljubi i s nama ima plan ljubavi. Današnja liturgijska čitanja pozivaju nas da to činimo na dva načina.
Prvo, tako da razotkrivamo relativnost svega zemaljskog: političkih režima, institucija, sustava, pa i tehnoloških i znanstvenih dostignuća, svega onoga što lako postaje simbol naše moći i našeg prestiža.
I drugo, tako da usmjeravamo ljude prema onome što je neprolazno, prema punini Božje stvarnosti i njegovom planu ljubavi.
Isusov govor o kraju svijeta otvara nam oči da se trezveno suočimo s neminovnim: raspadljivošću našeg tijela i prolaznošću svega materijalnog čemu se divimo i oko čega se trudimo. I da se istodobno snažnije angažiramo oko onoga što ima vječnu vrijednost: oko onoga što ne propada, što ne mogu srušiti ratovi ni bolesti, potresi ni poplave, mržnja ni progonstva.
U kontinuitetu ljudske povijesti jedan je od najočitijih znakova prolaznosti, ali i jedan od uzroka i posljedica ratova je siromaštvo. Izražavajući nadu „da će Jubilej potaknuti razvoj politika za borbu protiv drevnih i novih oblika siromaštva, kao i nove inicijative za potporu i pomoć najsiromašnijima među siromasima“, papa Lav XIV. u svojoj poruci naslovljenoj: „Ti si, Gospodine, ufanje moje“ (Ps 71,5), za ovogodišnji IX. svjetski dan siromaha, koji se obilježava u predzadnjoj nedjelji liturgijske godine, podsjeća da su posao, obrazovanje, dom, zdravlje i socijalna zaštita preduvjeti istinske sigurnosti koja se nikada ne može graditi na oružju.
Obično se u našem odnosu prema siromasima zaustavljamo na pokušaju rješavanja posljedica siromaštva. No papa Lav XIV. u spomenutoj poruci – koju u cijelosti možete pročitati na mrežnim stranicama Riječke nadbiskupije i Hrvatske katoličke mreže – ističe neke druge naglaske.
Prvi je potreba kvalitetnije pastoralne skrbi za siromahe, jer je, piše Papa, najgore siromaštvo nepoznavanje Boga. U produbljenju ovoga podsjeća na riječi pape Franje iz Evangelii gaudium: „Najveća diskriminacija od koje trpe siromašni jest nedostatak duhovne skrbi.“ Većina siromaha otvorena je vjeri, trebaju Boga. Zato im ne smijemo uskratiti Božje prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, pristup sakramentima i put rasta u vjeri (usp. EG 200). U Crkvi za siromašne, kako ju je papa Lav XIV. definirao u pobudnici Dilexi te, povlašteno opredjeljenje za siromašne mora postati i povlaštena, prioritetna duhovna skrb.
Drugi je naglasak borba protiv strukturalnih uzroka siromaštva. Papa Lav XIV. ističe da je ljubav „velika društvena zapovijed“ (KKC 1889) te da ljubav – koju povezuje s druge dvije bogoslovne kreposti, vjerom i nadom – uključuje borbu protiv nepravdi i mehanizama koji stvaraju „drevne i nove oblike siromaštva“. To znači zauzimanje za pravednije strukture, za pravednije zakone, za društvo u kojemu nitko nije odbačen i u kojem se ne štiti samo interes jakih.
Tek je treći korak borba protiv posljedica siromaštva, u čemu nam mogu biti nadahnuće mnogi sveci i svetice koji su u svakom dobu osnivali bolnice, škole, prihvatilišta, domove – želeći pomoći najslabijima i marginaliziranima. Danas se ti znakovi, možda ponekad i neprimjetno, nastavljaju u obiteljskim centrima, pučkim kuhinjama, prenoćištima, pučkim školama i brojnim oblicima organizirane i spontane solidarnosti. Takve inicijative dragocjene su jer razbijaju ravnodušnost i potiču nas da iziđemo iz sebe. I prignemo se, u ljubavi, nad one koji su u potrebi. Jer, sve prolazi. Ali još važnije: ljubav zauvijek ostaje.
Slika: https://www.diocesi.torino.it/…/viii-giornata-mondiale…/