25. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Današnje evanđelje, kroz prispodobu o nepoštenom upravitelju, nudi tri poruke.

1) O bogatstvu

Bogatstvo samo po sebi nije grijeh. Problem se rađa u srcu onoga koji se bogatstvom koristi egoistično — samo za sebe i svoj interes, ne vidjevši druge i njihove potrebe.

Isus kaže: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ (Lk 12,34) Zato pravo pitanje nije što imamo ili nemamo, nego — gdje nam je srce. Srce se može zarobiti bogatstvom i kad imamo mnogo, ali i kad imamo malo.

Ne smijemo pojam bogatstva svesti na materijalno. U „bogatstvo“ ulaze i intelektualni, umjetnički, tjelesni i duhovni darovi — sposobnosti koje nismo pozvani koristiti samo za vlastitu udobnost ili slavu. Te darove trebamo ulagati u boljitak zajednice i u dobro ljudi koje susrećemo.

Posebno vrijedi za dar vjere: ako vjeru koristimo isključivo za vlastito spasenje, bez brige za druge, lako nam se može dogoditi da i sami to „spasenje“ izgubimo.

2) O snalažljivosti

Isus uzima snalažljivost nepoštenog upravitelja kao primjer odlučnosti i domišljatosti. On ne hvali prijevaru; nego traži da istu snalažljivost koju neki ulažu u prolazne dobitke, mi uložimo u ono nebesko i vječno. Upućuje nas da budemo mudri i promišljeni u upotrebi ograničenog zemaljskog dobra, kako bismo postali dionici vječnih dobara.

Danas bismo kao ogledni primjer „nepoštene snalažljivosti“ mogli spomenuti korupciju i klijentelizam: zlouporabu povjerene moći radi privatnog probitka i mreže „usluga za uslugu“ u kojima moćnici (političari, dužnosnici, poduzetnici) daju pogodnosti pojedincima ili skupinama (posao, ugovor, dozvolu, „poguranac“) u zamjenu za lojalnost, glasove ili druge koristi. Tada privatni interesi potiskuju javne; umjesto transparentnih i meritokratskih pravila zavladaju veze i pogodovanja.

Takva „snalažljivost“ može izgledati pametno, ali završava zarobljenošću i gubitkom slobode; i kad ne izađe na naslovnice, a uglavnom prije ili kasnije izađe, razara povjerenje i zajedništvo.

Isus takvo djelovanje ne odobrava; on ga uzima kao pedagoški okvir da bismo naučili jednaku odlučnost, ali u suprotnom smjeru: za opće dobro, pravednost, poštovanje pravila, mir i slogu, poštenje, skrb za slabije, odgoj za vrijednosti i istinski napredak.
Za nas kršćane to znači i snalažljivost u naviještanju evanđelja u sekularnom i pluralnom društvu: naša je ponuda samo jedna među mnogima, pa često to hoće li biti prepoznata ovisi o našoj marljivosti da riječ učinimo razumljivom, bliskom i prepoznatljivom onima kojima je naviještamo. Najbolji način za to je da ponajprije sami živimo evanđelje koje propovijedamo.

3) O velikodušnosti — središte poruke

Isus kaže: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva, pa kad ono nestane, da vas prime u vječne šatore.“ (Lk 16,9)

Riječ o „kupovini“ prijatelja nije doslovna: prijatelji se ne kupuju. Ali se prijateljstvo stječe velikodušnošću. Velikodušnost mijenja srca, nepovjerenje pretvara u prijateljstvo, spašava i otvara budućnost.

Apostol Pavao sažima smisao u rečenici pripisanoj Isusu: „Blaženije je davati nego primati.“ (Dj 20,35) To je kršćanska definicija sreće. Nije sretan onaj koji uzima, nego onaj koji daje. Sreća ne dolazi ispunjavanjem želja, nego služenjem Bogu i njegovu poslanju ljubavi te služenjem drugim ljudima. Tko daje sebe i od sebe — poput Krista — otkriva istinsku radost. Nije riječ o spektakularnom heroizmu, nego o svakodnevnom služenju: o životu koji nije darovan prvenstveno za nas same, nego za druge.

Ako ovdje, gdje je sve prolazno, velikodušno dijelimo svoje blago — materijalno i nematerijalno — može nam biti povjereno istinsko, nepropadljivo blago: „na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.“ (Lk 12,33)

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL/Ilustracija