17. nedjelja kroz godinu (C), 2025. – Peti Svjetski dan baka, djedova i starijih osoba

Nakon što je vidio Isusa kako moli nasamo, jedan od njegovih učenika mu je rekao: „Gospodine, nauči nas moliti.“ Isus je ovu zamolbu prihvatio i pretvorio u pouku – ne samo za učenike tada, nego i za nas danas. U toj pouci o molitvi Isus ističe dvije ključne stvari.

Prvo: važnost molitve.

U molitvi Očenaša, koju nam je ostavio kao uzor, Isus kaže: „Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan.“ To znači: molitva je svakodnevna potreba. Nešto što se ne može preskočiti, odgoditi, zamijeniti. Nešto bez čega učenik ne može živjeti. Potrebno je svakog dana ponovno se sjetiti Boga i njemu se obratiti. Još više od toga – molitva treba postati stil života. Da svaki trenutak živimo svjesni Božje prisutnosti. Da sve svoje odnose i iskustva proživljavamo u dijalogu s Bogom. Bez molitve ne možemo biti Isusovi. Molitva je način na koji ispovijedamo vjeru u Boga – Boga koji je središte našega života. Zato treba moliti svaki dan: kad se odmaramo, kad radimo, kad učimo, kad putujemo. Nema odmora od molitve! Nema praznika za molitvu!

Isus nam daje primjer. On ne samo da je govorio o molitvi – nego je i sam molio. Njegov dan počinjao je i završavao molitvom. Neka tako bude i kod nas.

Drugo: način molitve.

U molitvi nije najvažnije govoriti lijepe riječi. Važnije je imati iskreno povjerenje u Boga. Lijepo sročene rečenice, geste, izrazi – sve to može pomoći, ali srce molitve je povjerenje. Da bismo tako mogli moliti, moramo upoznati Boga kakvog nam je objavio Isus – Boga koji je Otac, s majčinskim srcem. To je Bog koji nas ljubi. Bog kojem uvijek možemo pristupiti – jer nas nikada ne prestaje voljeti. Lukino evanđelje osobito ističe tu sliku Boga koji nikad ne zatvara vrata. Boga kojem se uvijek možemo vratiti. Boga koji ne traži da najprije zaslužimo njegovu ljubav – nego nas ljubi bez obzira na sve.

To nam pokazuju one tri poznate Isusove prispodobe o izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi – ali i susreti Isusa s grešnicima, koje on ne osuđuje, nego prihvaća i poziva na novi početak.

Takav je Bog – i takva je slika Boga koju Isus predlaže i u današnjoj pouci: „Koji to otac… kad ga sin zaište… koliko više Otac nebeski…“

Isus zna da i mi, kad nekoga volimo, želimo da nam vjeruje. Da zna da ćemo biti tu, osobito kad mu zatreba. Ako je tako među nama, koliko više Bog ima pravo na to isto povjerenje? Čak i ako u molitvi nešto tražimo pogrešno – ako ne tražimo „ribu“ ili „jaje“, nego „zmiju“ i „štipavca“ – to nije problem. Jer Bog je Otac. Naš Otac. On zna što nam je stvarno potrebno. I dat će nam to – ono što je za nas dobro.

Ova dva naglaska – da molitva treba biti svakodnevna i da mora biti ispunjena povjerenjem –Isus je sažeo u molitvu Očenaša. Očenaš nije popis naših želja. To je molitva kojom učimo moliti ono što Bog želi za nas. A ono što Bog želi – najbolje je za nas. Zato nije kršćanski moliti Boga da rješava naše probleme onako kako mi to zamislimo. Kršćanska molitva znači: predati se Bogu, njegovoj volji, s povjerenjem da nam nitko ne želi više dobro od njega. To nije uvijek lako. Ali nije ni nemoguće. To znači odbaciti stari mentalitet – sebičnih interesa i osobnih želja – i uskladiti se s Božjom voljom. Za to nam treba pomoć Duha Svetoga. Zato Isus svoju pouku završava riječima: „Otac će s neba Duhom Svetim obdariti one koji ga zaištu.“

Ove nedjelje Crkva slavi i Peti svjetski dan baka, djedova i starijih osoba. U prigodnoj poruci pape Lava XIV., naslovljenoj „Blago čovjeku koji nije izgubio nadu“ (usp. Sir 14, 2), nalazimo misli koje se duboko nadovezuju na poruku o molitvi.

Prvo, papa se prisjeća pape Franje i njegove poruke iz bolnice, kada je rekao: „Naše tijelo je slabo, ali ništa nas ne može spriječiti da ljubimo, molimo, darujemo sebe – da budemo jedni za druge, u vjeri, svijetli znakovi nade.“ (Angelus, 16. ožujka 2025.) Na to papa Lav nadovezuje misao: „Imamo slobodu koju nam nikakva teškoća ne može oduzeti: slobodu da volimo i molimo. Svi možemo, uvijek, voljeti i moliti.“

Drugo, papa Lav nas poziva i u starosti na zahvalnu i zagovornu molitvu – za one koje volimo, i za sve koji su u potrebi. To je način da i u starosti budemo i ostanemo znakovi nade za druge. Podsjeća da dobro koje želimo onima koji su nam dragi – supružniku, djeci, unucima – ne blijedi kad nas snage napuštaju jer nas ljubav pokreće, hrabri, tješi. Zato papa poziva: „Stoga, posebno u starosti, sve se usrdnije uzdajmo u Gospodina. Svakodnevno se obnavljajmo susretom s njim u molitvi i na svetoj misi. Prenosimo s ljubavlju vjeru koju smo živjeli tolike godine u obiteljima i svakodnevnim susretima: hvalimo uvijek Gospodina za njegovu dobrohotnost, njegujmo jedinstvo s našim dragima i otvorimo svoja srca onima koji su daleko, a posebno onima koji su u potrebi. Bit ćemo tako znakovi nade u svakom životnom dobu.“

Neka nam ova nedjelja sa svojim porukama bude poticaj na usrdniju molitvu i veću ljubav kako bismo, u zajedništvo sa starijim osobama i svima koji su u potrebi, mogli biti znak nade jedni za druge i za sve s kojima se susrećemo.

Slika preuzeta: https://caf.cisal.org/far-vivere-meglio-i-nonni-significa-far-vivere-meglio-il-paese/?fbclid=IwY2xjawLxamVleHRuA2FlbQIxMABicmlkETFyVFNUTk1FZURYVkZwdG9BAR7a0yW-4CZxH–e4HTCWnnRxr06ovd0NgQ7JvRyTH_uiO0K-AB1ZhQ_A2O1ug_aem_wK9Ihwr1Y0BB6wUPbXEQlw