16. nedjelja kroz godinu (C), 2025.

Jedna od tema koju nam današnji evanđeoski ulomak stavlja pred oči jest tema slušanja.

Poput Marte, i mi se svakodnevno trudimo – radimo, nastojimo osigurati bolji život sebi i svojoj obitelji, želimo ponuditi nešto više, nešto bolje. Ali u toj žurbi često zaboravimo ono ključno: slušati. Zaboravimo slušati Boga… zaboravimo slušati jedni druge. A bez slušanja – ne možemo znati što Bog doista od nas traži. Bez slušanja bližnjih – ne možemo znati što je to što im stvarno treba.

Zato bismo, s vremena na vrijeme, trebali ostaviti sve što činimo. Zaustaviti se. Pronaći vremena za biti s Bogom u molitvi, i za biti s drugima u razgovoru. Jer samo tako možemo naučiti slušati Boga i slušati bližnje.

Vjerovali mi ili ne vjerovali, ovo je potreba svakoga čovjeka. U užurbanosti današnjeg svijeta – u trci za zaradom, za uspjehom, za posjedovanjem, za dojmom da smo bolji domaćini – izgubili smo sposobnost slušanja. A kad bismo čuli… kad bismo samo čuli što nam drugi stvarno žele reći… kad bismo im darovali sebe, a ne samo svoje vrijeme, svoj novac, svoje brige… sve bi bilo drugačije.

Shvatili bismo da bližnji ne traže toliko ono što im možemo dati, nego ono što možemo biti: prisutni, bliski. A kroz našu blizinu osjetili bi i blizinu Boga – Boga koji nam, upravo po našim bližnjima, objavljuje svoju ljubav i svoju prisutnost.

Marta se, kaže evanđelje, svim silama trudila ugostiti Isusa. Bila je prava domaćica. Ali zaboravila je najvažnije: pitati Isusa što mu treba. Prije svega, trebala ga je – slušati. I tada bi – bez one male neugode koja je Isusu poslužila kao prilika za pouku – saznala da je njemu, više od jela i pića, stalo do njezina srca otvorena njegovoj riječi. Stalo mu je do toga da bude slušan.

Zato Isus i kaže: “Marija je izabrala bolji dio.”

Ali nemojmo biti nepravedni prema Marti. Ne smijemo se zaustaviti samo na slušanju. Slušanje prethodi djelovanju, ali ga ne isključuje. Nakon što budemo Marije, koje slušaju do nogu Gospodnjih, moramo postati i Marte, koje poslužuju Gospodina.

Ne možemo živjeti samo od blizine i slušanja – samo od molitve. Potrebno je i raditi. Ali da bi naš rad bio smislen i plodonosan, potrebno je da izraste iz slušanja.

Isus nam daje priliku da ga slušamo u svakoj svetoj misi. U toj misi mi smo njegovi gosti, a on naš domaćin i prijatelj. Sjedamo do njegovih nogu. Oslobađamo se brige za nepotrebno. Slušamo ga, da bismo naučili slušati i jedni druge. No, na kraju svake mise, poslani smo da ono što smo čuli – ono Marijino – pretvorimo u konkretna djela Marte.

Ako ostanemo samo na slušanju, od toga nema koristi. Ali jednako tako – i možda još opasnije – nema koristi ako mislimo da možemo služiti bez prethodnog slušanja.

Zato, pokušajmo danas – nakon što smo slušali Isusa u misi – slušati i jedni druge. Počnimo već za nedjeljnim obiteljskim stolom. Ugasimo televizor. Utišajmo glazbu. Zatvorimo laptope i isključimo mobitele. Siđimo s društvenih mreža.

I ne brinimo se tjeskobno oko onoga što smo pripremili ili što ćemo pojesti. Umjesto toga – razgovarajmo.

Najprije s Bogom – na početku ručka u zajedničkoj obiteljskoj molitvi. A onda i jedni s drugima.

Kad smo posljednji put otvoreno razgovarali u svojoj obitelji? Ne o drugima, ne o poslu, novcu ili problemima… nego o sebi, o našem međusobnom odnosu, o Bogu?

I ne zaboravimo: razgovarati ne znači samo govoriti, nego i slušati.

Ako to uspijemo – i ako to nastavimo činiti u svakodnevici – to će doista postati onaj bolji dio, dio koji nam se neće oduzeti. Bit će to dobar početak i za Crkvu – Crkvu koja samo slušanjem može postati sinodalna.

A iz takvog slušanja, i u obitelji i u Crkvi, izrast će ono što uvijek treba slijediti nakon slušanja Boga i bližnjih: služenje.

Ne bilo kakvo služenje, nego služenje po uzoru na Isusa Krista – Gospodina koji je došao ne da bude služen, nego da služi.

Želimo li biti njegovi učenici – i mi trebamo tako služiti. Jedni drugima. I svima.

Foto: freebibleimages.org