Treća korizmena nedjelja (B) 2024.

Evanđelje ove korizmene nedjelja u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu odvodi nas s Isusom u jeruzalemski hram iz kojega je on bičem istjerao prodavače žrtvenih životinja s njihovim životinjama, rasuo novac mjenjačima novca i isprevrtao njihove stolove. O ovom događaju govore sva četiri evanđelista. Dvije su bitne razlike u ovom izvještaju, koji je iz Ivanovog evanđelja, u odnosu na preostala tri u sinoptičkim evanđeljima. Prva je to što se u Ivanovom evanđelju ovaj događaj stavlja na početak, a u sinoptičkim evanđeljima na kraj Isusovog javnog djelovanja. Druga je što Ivanovo evanđelje, za razliku od sinoptičkih, u ovom događaju prepoznaje Isusovo revnovanje za Božji dom, odnosno za Boga, kojemu će vrhunac biti njegova muka, smrt i uskrsnuće kojima je taj događaj navještaj. Budući da evanđelistu nije bila namjera prenijeti nam tek povijesni izvještaj o onome što se dogodilo, nego navijestiti nam evanđelje – radosnu vijest, želio bih se osvrnuti na ove dvije posebnosti Ivanovog evanđelja i protumačiti ih kao radosnu poruku i pouku nama.

U našim konkretnim okolnostima i s njima povezanim raspravama oko nekih moralnih pitanja, to što je Ivanovo evanđelje ovaj događaj stavilo na sam početak Isusovog javnog djelovanja mogli bismo shvatiti kao poziv onima koji žele krenuti za Isusom i s Isusom da je potrebno da dozvole Isusu da najprije iz njih i njihovog odnosa s Bogom očisti sve ono što je nedolično tom odnosu, osobito sve ono što sliči bilo kakvom obliku trgovine i trgovačkog odnosa. Ali Isus nije došao zbog onih kojima je to moguće, nego zbog onih kojima je to teško. Smatram da bi, ako to bi bio preduvjet već na početku hoda s Isusom i za Isusom, Isus ostao sam jer ga nitko ne bi mogao slijediti. Put prema tome je proces. On traje cijeli život. Zato mi je draže Isusovo čišćenje hrama, središta kulta tadašnje židovske religije, prepoznati kao poziv nama koji se već smatramo hramom, a u duhu kršćanske tradicije to smo prije bilo kojeg crkvenog objekta mi kao krštenici i to je Crkva kao zajednica vjernika, da na taj put za Isusom i s Isusom krenemo od sebe i svojih zajednica. Da bismo mogli pozivati druge da krenu s Isusom i za Isusom, potrebno je da očistimo sebe i svoje hramove i svoje zajednice. Isus će na drugom mjestu reći da ne možemo bratu izvaditi trun iz oka, ako je u našem oku greda. Treba najprije iz svoga oka izvaditi gredu, da bismo braći i sestrama pomogli izvaditi trun. Prilika za to je i ovo korizmeno vrijeme koje nam nije darovano da se borimo s poganskim i sekulariziranim svijetom izvan sebe te moraliziramo i držimo prodike drugima i svojim receptima ulazimo u njihove živote, nego zato da se suočimo s trgovačkim mentalitetom i poganstvom u sebi, da krenemo od pročišćenja svojih srca i obnove svojih crkvenih zajednica, kako bismo mogli imati Božju širinu i biti autentični novozavjetni Božji hramovi u kojima Isus Krist, kao Glava Crkve koja je hram, nastavlja po nama biti prisutan za druge, svijet i vrijeme u kojemu živimo.

Na ovo se nadovezuje poziv na revnost, koji se pretvara u navještaj pashalnog Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Pashalno otajstvo je znak i domet Isusovog revnovanja na zemlji za Boga te braću i sestre. Isus želi da i mi revnujemo, onako kako je on to činio. Ne znači da i mi trebamo uzeti bič i njime se udarati kako bismo pročistili svoj hram, još manje da njim trebamo udarati druge, nego znači da se trebamo osloboditi krive slike Boga koja nas uvijek pretvara u trgovce, a Boga i njegovu ponudu spasenja u trgovinu. Ne radi se, kad je riječ o Crkvi, ovdje o našoj praksi prikupljanja novca i drugih darova za različite potrebe poslanja – ove smo nedjelje osobito pozvani biti solidarni s braćom i sestrama u Bosni i Hercegovini – nego se radi o našem odnosu s Bogom i s bližnjima. Pitanje je to zapravo vjere ili nevjere, odnosno povjerenja. Da bismo razumjeli temelje odnosa s Bogom koji počiva na vjeri ili povjerenju, današnja nas liturgija prvim čitanjem odvodi i na brdo Sinaj kako bismo svjedočili središnjem trenutku starozavjetnog saveza s Bogom i povjerenju u Boga. Taj starozavjetni savez s Bogom je u našoj kršćanskoj tradiciji sažet u ono što nazivamo Deset Božjih zapovijedi. Temeljnu misao i poruku tog saveza izražava uvodna rečenica: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj.“ Bog nije trgovac i njegova milost nije trgovačka roba. On je naš Bog, Bog koji nas ljubi, Bog kojemu je stalo do nas. Iz toga proizlaze i sve zapovijedi koje slijede. One nisu uvjet milosti ili plaća za milost. One ne trebaju Bogu. One trebaju nama. One su Božja ponuda i smjerokaz da bi Bog, koji je naš Bog, takav i ostao. I da bismo mi ostali njegovi. One su također smjerokaz za naš odnos s bližnjima. Ovo je smisao i žrtava koje prinosimo, misa koje slavimo, milostinje koju dajemo, taksa koje plaćamo i sl. Bogu ne trebaju naše žrtve, milostinje i takse. One su potrebne nama. I Crkvi za njezino poslanje. I bližnjima u potrebi. Žrtve postoje da bi nas približile Bogu, a ne obrnuto. Bog nam je blizu i sa žrtvama i bez žrtava. On je sa žrtvama i bez žrtava naš Bog. Uvedemo li trgovinu u naše odnose s Bogom, izgubit ćemo Boga i Bog će izgubiti nas. Zato je Isus, revnujući za Boga, ali i za nas, ljut na trgovinu u hramu i u našem odnosu s Bogom. Ali on se ne zaustavlja samo na tom da bude ljut. Nije mu dovoljno to da nas očisti. On nas želi osposobiti da kao hramovi budemo i živa Božja prisutnost za druge. Njegovo revnovanje je navještaj središnjeg otajstva njegovog života, njegove muke, smrti i uskrsnuća. To je otajstvo vrhunac Isusovog revnovanja kojim će se na sve, čitav svijet, izliti milost. Isus nam pokazuje koliko daleko i mi trebamo ići u svom revnovanju za Boga koje nije nikad revnovanje protiv drugih nego za Bog i s Bogom i na njegov način i za druge, braću i sestre. Onima koji tako revnuju nije dovoljno poštivati zapovijedi Starog zavjeta. One su minimum ispod kojega ne smijemo ići želimo li ostati dobri ljudi, ali nisu dovoljne za biti hram u kojem i po kojem djeluje Bog. Zapovijedi treba dopuniti onom novozavjetnu zapovijedi da jedni druge ljubimo onako kako je nas Krist ljubio i ljubi, a što znači potpuno, sve do dara života, do križa, do smrti. To je punina zakona ljubavi koju nam je pokazao Isus Krist i na koju je i nas pozvao, a koju ni danas nije lako razumjeti. Za neke, kaže sv. Pavao u drugom današnjem čitanju, to je i ostaje sablazan. Za druge je ludost. Nama kršćanima to je poziv da i budemo hram, kao što je Isus Krist hram, odnosno da budemo, kao pojedini vjernici i kao Crkva koja je zajednica vjernika, oni koji služenjem Bogu i bližnjima u sablazni i ludosti križa, ovom svijetu nastavljaju navješćivati i svjedočiti Božju snagu i Božju mudrost, odnosno Božju ljubav.