Govor riječkog nadbiskupa Mate Uzinića na otvorenju Mediteranskih teoloških susreta, Lovran, 15. svibnja 2024.
Ovi se naši susreti nazivaju mediteranskima. Kad razmišljamo o Mediteranu, razmišljamo o srcu Europe. Europa je kontinent različitih naroda i etničkih grupa, različitih jezika, običaja, mentaliteta i toliko specifičnih regionalnih odrednica. Mnogi se pitaju što je ono što nas ujedinjuje, postoji li nekakva zajednička europska kultura, zajednički etos, europski identitet, neki izvor koji svi dijelimo. Pogledamo li u tom smislu na naš Mediteran, vidimo da je on pravo srce Europe. To ime, koje doslovno znači “međuzemlje“ je ono što nas kao Europljane povezuje i poziva na zajedništvo. Mediteran je oblikovao Europu davši joj zajednički kulturni i religijski izvor. Europa je nastala iz grčke i rimske kulture, koje su se razvile na području Mediterana, te su utjecale na ostatak kontinenta oblikovavši mu identitet. Kroz mnoga stoljeća je taj identitet bio snažno obilježen kršćanstvom, a u manjoj mjeri i drugim religijama. Kršćanska je kultura duboko utisnuta u temelje Europe, te je unatoč svim povijesnim peripetijama ostala temeljni oblikovatelj sustava vrednota i ponašanja europskih naroda.
U posljednja dva stoljeća naš je kontinent prošao kroz proces koji drugi kontinenti nisu iskusili. To je nastojanje da se ukloni, ili barem ignorira, vjersko iskustvo i inspiracija prethodnih generacija. Religija je tijekom ovog procesa sve više nestajala iz javnog prostora, postajući polako stvarnost koja je sve većem broju ljudi nepoznata, ili je se čak srame i zaziru od nje. Europa je tako postala najsekulariziraniji kontinent. Premda implicitno prihvaća mnoge kršćanske vrijednosti, poput dostojanstva ljudskog života i imperativa solidarnosti, Europu našeg vremena obilježava i religijska nepismenost, kao i učestale zlouporabe religije u političke svrhe. Ovaj je proces se događao istovremeno sa snažnim ekonomskim rastom, kojim je Europa dosegnula dosad neviđenu razinu blagostanja i materijalne kvalitete života. Tu je i treći proces koji prati religijski pad i ekonomski rast, a to je demografski slom u čitavoj Europi. Europski su narodi na putu da postanu nacije umirovljenika. To ne dovodi u pitanje samo ekonomski rast, već i samu bit našeg postojanja.
Ovi su procesi u naše vrijeme doveli Europu u krizu identiteta. Stari je kontinent tako zapao u paradoks u kojem njegovi stanovnici čeznu za identitetom, za onim što nas određuje i veže, onim što je temeljno i neprolazno. No, s druge strane, Europljani su sve manje sposobni promišljati o svetom, o ključnim principima ljudskog postojanja i o uvijek obvezujućim moralnim načelima. Dva su gotovo instinktivna odgovora na ovu krizu identiteta, koja ju zapravo dodatno produbljuju. Jedan krizu vidi prvenstveno kao financijsku, te traži izlaz isključivo u toj domeni, smatrajući blagostanje jedinom relevantnom dimenzijom života. Tu se, međutim, tek nudi analgetik, ali se kriza ne rješava. Blagostanje ne kupuje identitet, ne obnavlja vrednote, već ih nasuprot kroz globalizaciju i konzumerizam, još više zamagljuje. Drugi odgovor traži zaštitu identiteta kroz zatvaranje, razgraničenje, učvršćivanje granica, kroz gradnju zidova koji bi nas trebali zaštititi od onih koji su drugačiji. Danas diljem Europe snažno rastu populističke stranke koje potragu za identitetom temelje na odbacivanju solidarnosti i zajedništva, na implementaciji nacionalnog egoizma. Pozivaju se pritom na kršćanstvo i na Crkvu, zaboravljajući da je europski, ali i kršćanski identitet, nužno otvoren, baziran na odnosima, na dijalogu. Bog je u Kristu htio zajedništvo s ljudima, i ukoliko odbacujemo zajedništvo s drugima, tada smo iznevjerili temeljnu poruku kršćanstva. Jednostranost i prisilna uniformnost, koja se očitovala kroz strašne religijske ratove i ideologije fašizma, nacizma i komunizma, pokazala se kobnom kako za Europu, tako i za kršćanstvo.
Danas, pri kraju prve četvrtine 21. stoljeća, pozvani smo ne ponavljati iste greške. Pred nama je opet onaj izazov koji je i stare Europljane činio tjeskobnima, a to je odnos prema drukčijima, prema strancima. Ratne, političke, ekonomske i trgovinske migracije oblikovale su europsku raznolikost, onu na koju smo već navikli. No, iznenadile su nas nove migracije, one koje su u posljednjih desetak godina na stari kontinent dovele desetke tisuća osoba muslimanske vjeroispovijesti, pretežno s Bliskog istoka, središnje Azije i sjeverne Afrike. Od početka stoljeća, odnosno od napada 11. rujna 2001., muslimani su u svijesti tradicionalno kršćanskih zemalja povezani sa strahom od terorizma i islamizacije. Na taj se strah nadovezao strah koji smo živjeli u godinama pandemije koronavirusa, a na njega pak strah od eskalacije rata u Ukrajini i potencijalnog nuklearnog napada. Eskalacijom prijeti i rat u Gazi koji traje već više od pola godine i koji je odnio desetke tisuća života. Uz to živimo i u konstantom strahu od iduće financijske krize, od podizanja stopa inflacije, sve većih cijena i sve manje izvjesnosti. Tu je, napose kod mlađih generacija, i strah od klimatskih promjena, zagađenja koje ne uspijevamo zauzdati, i zatopljenja koje je svake godine sve intenzivnije. Europa je tako postala kontinent straha i neizvjesnosti. Kao teolozi u takvoj situaciji moramo postaviti pitanje kako radosna vijest evanđelja može djelovati oslobađajuće, kako ljudima našeg naraštaja možemo približiti kulturu susreta i mentalitet bratstva.
Naizgled se čini da nemamo mnogo razloga za optimizam. Naime, islam u Europi nije nova pojava. Kršćanski-muslimanski odnosi su ovdje stoljećima prolazili kroz različite faze, od ignoriranja do omalovažavanja, od namještene tolerancije do getoizacije, segregacije i ratne isključivosti. Prošli smo kroz razdoblja prepuna straha i nepoznavanja, stekli puno lošega pamćenja, dok su rijetka bila razdoblja mira, kao i rijetke osobe uvažavanja i dijaloga iz vjere. No, otvaranje europskih društava za muslimanske migrante od druge polovice 20. stoljeća proizvelo je nove okolnosti, novi oblik suživota, koji pruža i novu priliku. Od tog perioda snažno raste prisutnost pakistanskih i indijskih muslimana u Engleskoj, sjevernoafričkih u Francuskoj i turskih u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. U Italiji i Španjolskoj također raste prisutnost muslimana, napose iz Maroka, ali i iz afričkih zemalja kao što je Nigerija i Senegal. Slično je i s drugim zapadnoeuropskim zemljama. Manje je u fokusu tradicija islama na istoku Europe, baš ovdje na Mediteranu. Ta je prisutnost mnogo dugotrajnija, pa se raznolikošću religija ističe Bosna i Hercegovina, dok muslimansku većinu imaju Turska, Albanija i Kosovo, a značajnu prisutnost nalazimo u Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i Crnoj Gori. Tu su i vaneuropske zemlje koje gravitiraju Mediteranu, a koje također obiluju iskustvom međureligijskih odnosa.
Bremenita povijest ovih krajeva, u kojima se religija tako lako i tako pogubno politizira, a ekstremizam u njoj nalazi inspiraciju i poticaj, svjedoče nam koliko je ova tema izazovna i tegobna. No, ovi nas lokalni konteksti mogu i učiti onome što kršćani i muslimani imaju zajedničko, umjesto da naglasak uvijek bude na stvarima koje nas razdvajaju. Iskustvo višestoljetnog suživota i uspješni modeli dijaloga i bratstva, mogu nas nadahnuti mudrošću koja oslobađa od straha i zatvorenosti. Možda se upravo tu krije spasonosna iskra našeg ugaslog identiteta, možda nam se valja vratiti Mediteranu kako bi ponovno izgradili Europu.
Fenomen suvremenih migracija nam jasno i glasno postavlja pitanje što znači biti kršćanin u Europi danas. Očito je kako se od nas traži poniznost, sposobnost da priznamo pravo na postojanje i drugima. Biti Kristovim sljedbenicima znači danas otkriti i priznati vjersku dimenziju drugih religija. Današnji bi vjernici, a prije svih teolozi, posebno vi mladi teolozi i teologinje, trebali svojim suvremenicima pomoći da se odvoje od idola sebeljublja koje je korijen nepodnošenja, prezira i uklanjanja drugih. Riječima teologa Tomáša Halíka: “Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego sebeljublje. Suprotnost vjeri nije ateizam, nego pobožanstvenjenje sebe.“ Stoga kršćanska Europa ne znači Europu pod kršćanskim režimom, Europu koja bi branila dolazak nekršćanima. Naprotiv, znači Europu koja se brine da svatko na njenom teritoriju može moliti Boga svojim riječima, i da to može činiti pored onoga tko moli na drukčiji način, ili pored onoga koji uopće ne vjeruje u Boga. Kršćanska Europa otvara prostore suradnje s drugačijima. Ti su odnosi ključni za mir u svijetu, za izgradnju bratstva i socijalnoga prijateljstva, o čemu često govori papa Franjo.
Upravo je jedan njegov susret bio motivacija za naše ovogodišnje susrete. 2019. se u Abu Dabiju sastao s velikim imamom Ahmadom Al-Tayyebom, s kojim je zajednički obznanio i potpisao Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život. Ponovio bih ono što je Branko Jurić sažeo o sadržaju ovoga Dokumenta iz Abu Dabija, kako bismo i mi ovdje, ali i nakon našega lovranskoga susreta, nastavili u tom smjeru razmišljati i djelovati u svojim crkvama, vjerskim zajednicama i u društvu: “Dokument predstavlja kamen temeljac međureligijskog dijaloga, upravo zato što je njegova temeljna tema ljudsko bratstvo koje valja uspostavljati s ljudima drugih vjera i uvjerenja. Središnje teme su osoba, vjera, obitelj i društvo, a nisu posredna ni pitanja slobode i odgovornosti, kao ni osuda nasilja koje neki tvrde da ga čine u ime Boga. U djelokrug odgovornosti moglo bi se svrstati najmanje 12 pravno-političkih pitanja: promicanje ljudskog bratstva, sloboda vjere, pravda i milosrđe, međureligijski dijalog, zaštita kultnih mjesta, osuda terorizma, koncept punog građanstva (ili državljanstva), odnos Zapada i Istoka, prava žena na obrazovanje, na rad, na ostvarivanje svojih političkih prava i dostojanstva, zaštita temeljenih prava djece, zaštita prava starijih i nemoćnih osoba, osoba s invaliditetom i potlačenih“.
Obilje je, dakle, tema koje smo pozvani dotaknuti u refleksijama naših predavača, u razmjeni iskustava po radionicama i u svim našim zajedničkim susretima. Ulazeći u ove teme pridonijeti ćemo općem bratskom i sestrinskom upoznavanju, razumijevaju i uvažavanju. Pritom nam se valja čuvati one sklonosti na koju je upozoravao Željko Mardešić, a to je „religijski maniheizam“, odnosno podjela religija na posve dobre i posve zle. Ta crno bijela slika je krajnje opasna i etički potpuno neprihvatljiva: „Jer, nema zlih religija, ali sigurno ima zlih vjernika u svim religijama. A zli vjernici zapravo nisu nikakvi vjernici. Otud potreba da se ljudi ne procjenjuju po tome kojoj religiji pripadaju, nego koliko su joj zaista iskreno vjerni po svom mišljenju i moralnom ponašanju“.
Valja nam se, jednako tako, kloniti dva ekstrema koji prečesto obilježavaju površni teološki međureligijski govor: ekstrema relativizma i fundamentalizma. Prvi, relativizam, drži da su sve religije iste, promiče jeftino mirovnjaštvo i jedinstvo. Najbolja prevencija relativizma je duboko upoznavati i poštivati drugoga. To pretpostavlja i poznavanje samoga sebe, jer tko svoju religiju dubinski ne poznaje, ne može imati utemeljen stav niti o drugim religijama. Drugi ekstrem je fundamentalizam koji se želi izolirati od drugih, podići granice i zidove, preko kojih odašilje otrovne strelice omalovažavanja i prijezira. No, “Svemogući Bog nema potrebu da ga bilo tko brani i ne želi da se Njegovo ime koristi za teroriziranje ljudi“, kaže spomenuti Dokument o ljudskom bratstvu. Odbacivanje fundamentalizma ne znači relativiziranje razlika, kao što prihvat migranata ne znači dokidanje granica i nepoštivanje zakona zemlje u koju dolaze. Granice su omeđivanje slobode, da se ne poništi sloboda drugoga. Kako u politici, tako i u teologiji, od granica ne smijemo napraviti idola i ambis koji nas razdvaja, već mjesta susreta i izraz poštivanja razlika. Hvala vam svima koji ste bili otvoreni doći na ove susrete i slušati i dijalogizirati s onima onkraj vaših granica. Neka taj susret i dijalog bude plodan i na korist svima!
