Krštenje Gospodinovo, 2024.

Blagdan krštenja Gospodinova zaključuje božićno vrijeme liturgijske godine, a započinje vrijeme liturgijske godine koje zovemo vrijeme kroz godinu. Zato u ovom blagdanu ima i nešto od onog božićnog, ali ima i nešto od onog svakodnevnog, običnog.

Na božićno u ovom blagdanu podsjeća Očev glas koji se zaorio s nebesa: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Na ono obično, svakodnevno, ukazuje činjenica da je Isusovo krštenje početak njegovog javnog djelovanja i očitovanja sebe i svoga poslanja onim koje će susretati, a među kojima posebno mjesto zauzimaju grešnici. On će sam reći da je došao zbog njih, a ne zbog pravednika kojima ne treba obraćenje. Naravno da takvih nema, ali je problem što neki misle da ih ima. I tako se ponašaju. I ostaju zatvoreni za Isusa i njegovu ponudu upućenu grešnicima. To je stanje svakoga od nas. Nitko od ljudi od toga nije izuzet, osim Isusove majke Marija posebnom privilegijom koju zovemo bezgrešno začeće.

Dvije strane današnjeg blagdana, ona božićna i ona kroz godinu, potiču nas da razmislimo o svojoj kršćanskoj izabranosti koja također uključuje dvije strane.

Prva strana je naše biti Božji sinovi i kćeri, a to smo i mi na osobit način postali krštenjem. U našem krštenju Bog je i nad svakim od nas ponovio iste riječi koje je izgovorio nad Isusom u Jordanu. I mi smo u krštenju na nov način postali ljubljeni sinovi i kćeri u Sinu, ljubljena Božja djeca. I dobili dar Duha Svetoga.

Druga strana je konkretno ostvarenja tog našeg biti Božji sinovi i kćeri u svakodnevnom životu, koji uključuje i svijest o vlastitoj grešnosti. Da se Isus nakon krštenja nije u svojoj svakodnevici očitovao kao Božji Sin, otajstvo njegovog utjelovljenja ostalo bi zauvijek skriveno. On je, po onom što je govorio i činio, a ne više samo kroz glas s neba, objavio tko je on. Čuli smo apostola Petra kako ga je predstavio u Djelima apostolskim. On kaže da je Isus pomazan od Boga Duhov Svetim i snagom „jer Bog bijaše s njim, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljujući sve kojima bijaše ovladao đavao“. Kao kršćani i Crkva smo i mi pozvani i poslani, usprkos svojoj grešnosti i grešnosti drugih, prolaziti zemljom čineći dobro. U tome se nalazi snaga koja pobjeđuje grijeh, a s njim i zlo i đavla. Identitet Božjih sinova i kćeri, naš kršćanski identitet, treba biti prepoznatljiv ne po tome što se borimo protiv grešnosti drugih, primjećujemo što kod njih nije dobro, nego po tome što se mi sami izdižemo iz vlastite grešnosti  i što se trudimo s Isusom i u našem vremenu prolaziti zemljom čineći dobro. Nije, dakle, nama kršćanima dovoljno ne činiti zlo. To je minimum koji ne zadovoljava Boji zahtjev očitovan u Isusu i njegovo  primjeru. Potrebno je činiti dobro. Tek po onom što činimo, načinu na koji živimo, znat će se tko smo. Na krštenju je i nas predstavio glas s neba ljubljene sinovi i kćeri Božje, ali u svakodnevici života taj se glas najčešće ne čuje.  U svakodnevnom životu taj će glas biti moguće čuti samo po načinu na koji živimo, a što uključuje i te trenutke životne gluhoće i tame, i dobru koje ustrajno činimo. Po tome se treba prepoznati tko smo, da smo Božji sinovi i kćeri, Isusova braća i sestre.  I još nešto se treba prepoznati. Treba se prepoznati da su i drugi ljudi, makar i grešni, za Isusa ljubljeni sinovi i kćeri Božje, da su naša braća i sestre. U tome se nalazi snaga koja je sposobna promijeniti svijet. I učiniti ga boljim svijetom, svijetom kakvog je Bog od početka zamislio i svojim utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta odlučio obnoviti.