Krist Kralj

Viđenju proroka Danijela koje nam je prenijelo današnje prvo čitanje prethodilo je jedno drugo viđenje. Danijel je vidio četiri nemani kako izlaze iz mora. U moru se za biblijskog pisca kriju zle sile. U tim nemanima možemo prepoznati nemilosrdna i nasilna kraljevstva od kojih je trpio Izraelski narod jer su se vladari tih kraljevstava prema njemu zvjerski ponašali. Najnemilosrdnije i najzvjerskije je bilo ono posljednje kraljevstvo, predstavljeno u jedanaestom rogu posljednje nemani. U njemu povijesno prepoznajemo kraljevstvo Antioha Epifana. To je onaj koji je pokušao Židove nasilno odvratiti od njihove vjere i njihovih predaja. Jedno od najdirljivijih svjedočanstava mučeništva tog vremena je svjedočanstvo o mučeništva majke i sedmorice njezinih sinova (usp. 2 Mak 7). S pravom se u susretu s takvim svjedočanstvima, a ona nažalost nisu samo pitanje prošlosti nego su u Ukrajini, na Bliskom Istoku, ali i drugdje pitanje sadašnjosti, postavljaju pitanja kakvog to ima smisla i hoće li tome ikad doći kraj. Danijelovo viđenje u današnjem ulomku odgovara na ta pitanja. Kaže da posljednju riječ nemaju nemani nego da posljednju riječ ima Bog. U Danielovom viđenju on je predstavljan kao Pradavni, kao sijedi starac, ali i sudac koji će zasjesti na prijestolje da donese pravdu. Njegova će pravda biti pogubljenje nemani s jedanaestim rogom, oduzimanje vlasti drugim nemanima i predaja Sinu čovječjemu vlasti koja nikad neće proći i kraljevstva koje nikad neće propasti.

Nakon što se Izraelcima dogodilo nacionalno oslobođenja i bila povraćena nacionalna neovisnost, oni su zasigurno mogli pomisliti da se ispunilo Danijelovo proročanstvo. Ali nije bilo tako. Novi nacionalni vladari nisu bili puno bolji od onih starih, stranih vladara. I nacionalni vladari su vrlo brzo ljudsko lice zamijenili licem nemani. I postali su tlačitelji i iskorištavači onih koji su im bili podređeni. Ne djeluje li nam ovo nešto poznato? Čini se da Orwellova Životinjska farma uvijek isto funkcionira. Što je onda ostalo od Danijelovih snova i viđenja?

Odgovori na ovo pitanje mi kršćani nalazimo u Isusu iz Nazareta, kojega ispovijedamo kao Krista i Gospodina. U njemu se dogodilo ispunjenje Danijelovog viđenja i ostvarenje svih i starozavjetnih proročanstava. On je svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim, kako u drugom čitanju iz Knjige Otkrivenja ispovijedamo s liturgijom prve Crkve.

U današnjem evanđelju, koje je dio Isusovog procesa i osude, sam Isus se u duhu ovih proročanstava pred Pilatom prepoznao kao kralj. Nakon toga je – osuđen na smrt, izbičevan, izrugan i ispljuskan – postao kralj s trnovom krunom i križem kao tronom na koji je stavljen natpis: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Bilo je to napisano na tri jezika da ga, u skladu s Danijelovim proročanstvom, mogu razumjeti svi jezici i narodi.

Čudno je ovo ostvarenje Danijelova proročanstva. Na prvi pogled se dogodilo nešto sasvim drugo. Ali samo prividno je tako. Zapravo u toj prividnoj razlici se nalazi smisao i ispunjenje Danijelova proročanstva. Umjesto nemani koje karakterizira moć i vladanje, u Isusu na križu prepoznajemo Sina čovječjega kojega karakteriziraju slabost i služenje. I u tome je on potpuno ljudski, da ljudskiji ne može biti.

Polazeći od ove razlike možemo razumjeti pravo značenje dijaloga koji u evanđelju vode Pilat i Isus. Obojica prividno govore o istom. Govore o Isusu kao kralju. Ali u stvari ono o čemu oni govore sasvim je različito jer Pilatovo biti kralj, nije isto što i Isusovo biti kralj. I Isusovo biti kralj, nije isto što i Pilatovo biti kralj. Pilat – i svi oni koji kraljevstvo promatraju kroz iskustvo nemani – u onom biti kralj vidi vladara koji se vodi principom moći i vladanja, koji je zbog toga nerijetko neman svojim podložnicima. Povijest, nažalost i naša kršćanska, puna je dokaza za to. Kristovo je kraljevstvo utemeljeno na drugačijem principu. To je princip slabosti i služenja. Kad se usvoji taj princip, čak i neman postaje čovjek. Zanimljivo se u ovom kontekstu prisjetiti jednog drugog svjetski poznatog djela koje je nadahnuto tom istinom. Riječ je bajki Ljepotica i zvijer, koja je kao i svaka bajka uvijek nešto više od bajke, a u kojoj je slabost i služenje, u konačnici nesebična ljubav, sposobna i zvijer pretvoriti u čovjeka. Kao što je i obrnuto princip moći i vladanja sposoban i čovjeka pretvoriti u zvijer. U Isusu Kristu koji nas nesebično ljubi promjena iz zvijeri u čovjeka je postala trajna mogućnost. Zvijer koja postoji u svakom od nas zbog mržnje, osvete, neopraštanja, predrasuda, egoizma i sl., može ustuknuti i dati prostor čovjeku, koji također postoji u svakom od nas, pa i u najokorjelijim zločincima. Svi se možemo promijeniti, prestati biti nemani ili zvijeri. I jedni drugima postati ljudi, braća i sestre. Ali preduvjet je da umjesto kriterija čovjek čovjeku vuk, koji stoljećima ponavljamo kao da se Krist i njegovo kraljevanje uopće nije dogodio, usvojimo i živimo kriterij prema kojemu je čovjek i vuku čovjek. I da sa Sinom čovječjim postanemo ljudi u onom najpozitivnijem značenju tog pojma, kako bismo i svima drugima mogli biti poticaj da postanu i ostanu ljudi.