DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (B), 2024.

Isus nije želio da činimo dobro samo subotom, nego da ga činimo i subotom. Zato ne smijemo olako propustiti sve ono što nam susret s Bogom i bližnjima na nedjeljnoj misi može dati, kako bismo i nakon subote, odnosno nedjelje, u svim drugim danima tjedna i mi mogli na Božji način biti za druge, biti za svoju braću i sestre.

Bog nije prvotno zapovjedio počinak sedmoga dana da bi ga ljudi častili, nego da bi svim ljudima, a osobito siromasima, najamnicima, strancima, robovima, pa čak i životinjama, pomogao da se mogu odmaknuti od svakodnevnog rada, odmoriti, ali i pobrinuti za svoje društvene i vjerničke potrebe. Ustanova subotnjeg počinka je protest protiv ropstva. Ona je početak jednog boljeg, slobodnijeg i pravednijeg društva. To je Božji dar čovjeku, osobito onim najslabijima u ljudskom društvu. Kao Božji dar čovjeku, subota i subotnji počinak su postali i čovjekovo uzdarje Bogu u slavlju i molitvi, ali i bližnjima u zajedništvu i druženju.

S vremenom su Izraelci ovom subotnjem počinku dali drugi naglasak. Umjesto da bude dan radosti i zadovoljstva, prilika zajedništva s Bogom i bližnjima, subota je postala sredstvo otuđenja od sebe, bližnjih, a i samoga Boga. Upravo na ovo upozorava današnji evanđeoski ulomak s dva događaja iz Isusovog javnog života. Oba pokazuju da je u Isusovo vrijeme ustanova subote i subotnjeg počinka prestala biti sredstvo oslobođenja čovjeka i postala sredstvo njegovog porobljavanja.

Prvi događaj je trganje klasja i prigovor zašto se to čini subotom. Pozivajući se na jedan starozavjetni primjer, Isus na taj prigovor odgovara pozivom na pravo značenje subote, odnosno na Božju nakanu sa subotom. Subota je, kaže, stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Polazište je čovjek i njegovo dobro, a ne subota i njezino poštivanje, pa bila ona i dan kad se slavi Boga. Boga se ne proslavlja i ne može proslavljati onim što čovjeku šteti, nego onim što mu koristi. Tako je i sa svim drugim zakonima. Treba ih poštivati ne zato što su zakoni, doneseni od ove ili one vlasti, nego zato što su, ako su, u službi čovjeka. U protivnom nas ne obvezuju. Bogu je važan čovjek. Nije mu važno vršenje zakona. Pa bio to i zakon subote.

Drugi je događaj subotnje ozdravljenje čovjeka usahle desnice. Ozdraviti ga značilo je vratiti mu mogućnost da ponovo radi i svojim radom nastavi Božje stvarateljsko djelo. Ozdravljenje je za njega značilo ponovo imati ljudsko dostojanstvo, biti čovjek. Ali farizeji ne misle tako. Šute i vrebaju. Zato ih Isus, kaže evanđelist, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ošinu pogledom. Evanđelist upotrebljava neobično teške izraze kako bi naglasio kako je Isusa silno pogodilo to što farizeji nisu spremni potvrditi očito. A očito je da se subota najbolje živi i Boga najbolje proslavlja kad se čini dobro, a ne zlo, kad se čovjek spašava, a ne pogubljuje. I zato je Isus zanemario pravila subote te učinio dobro i ozdravio čovjeka usahle ruke. Za Isusa je ljubav prema čovjeku vrhovni zakon. To je njegov “zločin” zbog kojega će na kraju biti i osuđen. Robovi Zakona nisu mogli prihvatiti da Isus, u ime ljubavi, ljude želi osloboditi od stege Zakona. I ostali su pod stegom Zakona. Istovremeno ga i sami licemjerno krše. Umjesto da su s Isusom prihvatili logiku slobode, da bi se činilo dobro i život spasio, oni su se, kršeći subotu, dogovarali kako bi se činilo zlo i život pogubio.

U pitanju subote ili, u našem slučaju nedjelje koja je dan kad slavimo Isusovo uskrsnuće, situacija je danas nešto drukčija nego u Isusovo vrijeme. Ta ustanova u svim modernim društvima koja je imaju ima uglavnom socijalni značaj. Ona i danas postoji zbog socijalne pravde i najslabijih u društvu, koji su u vremenima kad to nije bilo tako, a to u našem slučaju i nije bilo tako davno, bili građani drugoga reda, suvremeni robovi koji su svaki dan činili isto, bez mogućnosti odmora i prilike za zadovoljenje svojih obiteljskih, prijateljskih, društvenih, kulturnih i vjerničkih potreba. Ova ustanova, odnosno zakonska zabrana rada nedjeljom, omogućuje svima da zadovolje važne društvene potrebe koje imaju. I da otpočinu od svoga napornog rada.

To što nedjelja nije više prvotno religijska ustanova, nego je nešto što su drugi preuzeli od nas u vidu ove socijalne potrebe da svi imaju pravo na tjedni počinak, kako bi mogli odmoriti i zadovoljiti svoje društvene potrebe, oslobađa nas od opasnosti da se mi današnji kršćani prema ovoj ustanovi odnosimo na farizejski način. Postoje, međutim, neki drugi zakoni i propisi, kojima možemo dodati i različite običaje, koji nas dovode do istoga kad god su nam zakoni, propisi ili običaji važniji od čovjeka i njegovog dobra. Kad god nam je nešto što je sredstvo postalo cilj, a ono što bi trebalo biti cilj postalo sredstvo, nalazimo se u sličnoj situaciji. Možda nam to može postati i ovako zakonski regulirana nedjelja, ako je shvatimo samo kao dan počinka i izgubimo iz vida i sve druge društvene potrebe koje bismo trebali zadovoljiti nedjeljom.

Za nas kršćane jedna od takvih potreba je i ona duhovna potreba koja od nas traži da nam nedjelja bude također susret s Gospodinom na misnom slavlju u nekoj crkvenoj zajednici. To je najčešće naša župna zajednica. U njoj primamo sve što nam je potrebno za naš vjerski život. U njoj smo pozvani davati i svoj doprinos. Neki nedjeljnu misu ističu kao dužnost. Neki dan sam na više portala pročitao kako se ističe dužnost katolika da na Tijelovo budu na misi. To nas nekako ponovo vraća natrag, u one okvire kojih nas je Isus želio osloboditi. Iako postoji crkveni zakon koji nas obvezuje da nedjeljom i zapovijedanim svetkovinama budemo na misi, radije bih govorio o našoj vjerničkoj potrebi i pravu da nedjeljom i zapovijedanim svetkovinama budemo na misi nego li o našoj dužnosti. Nedjelja je za nas i naš vjerski život važna. Kršćani prvih vremena su umirali za nedjelju i misu, govoreći da bez nje ne mogu živjeti. Ona je doista za nas kršćane neophodna da bismo mogli kršćanski živjeti. Potrebna nam je za naš susret s Crkvom. I za susret u Crkvi sa živim Kristom, kako bismo s njim i mi mogli biti živi i za druge, svoju braću i sestre. Isus nije želio da činimo dobro samo subotom, nego da ga činimo i subotom. Zato ne smijemo olako propustiti sve ono što nam susret s Bogom i bližnjima na nedjeljnoj misi može dati, kako bismo i nakon subote, odnosno nedjelje, u svim drugim danima tjedna i mi mogli na Božji način biti za druge, biti za svoju braću i sestre.