Četvrta nedjelja došašća (C), 2024.

U evanđeoskom ulomku koji govori o susretu dviju žena i majki, ali i njihovih nerođenih sinova, jedna od ovih dviju žena, starija Elizabeta mlađoj Mariji, daje časni naziv: „majka Gospodina mojega“ i izriče veliku pohvalu: „blažena ti što povjerova.“ Želio bih danas upravo iz ovih naziva i pohvala izvući poruku i pouku za nas. Iako je Marijino biti „majka Gospodina mojega“ i biti „blažena“ jedinstveno i neponovljivo u povijesti spasenja, ona nam i u jednom i u drugom može biti uzor. O tome kako govori sam Isus u dvije prigode tijekom svog javnog djelovanja. Prva je ona kad su mu javili da ga traži majka i braća, odnosno njegovi blisku rođaci, a on je odgovorio: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8, 21). Druga je ona kad je neka žena blagoslivljala utrobu koja ga je nosila, a on joj odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28).

Tumačeći upravo ovaj odgovor nepoznatoj ženi koja je bila zanesena njegovim naukom i djelovanjem sv. Augustin zaključuje da duhovni način Marijinog materinstva ima prednost pred fizičkim: „Niti materinsko srodstvo ne bi koristilo Mariji – kaže on – da nije bila prije radosnija nositeljica Krista u srcu, nego u utrobi.“

Božanska plodnost proizlazi iz vjere. I zato je božanska plodnost moguća i svakom od nas. Marija je na sasvim poseban način Bogorodica jer „povjerova“. Mi to možemo biti vjerom na naš način, „rađajući“ Boga svijetu i vremenu u kojemu živimo slušanjem Božje riječi i življenjem po toj riječi. To je naš način da kažemo svoj da Bogu, koji se po nama želi utjeloviti i u ovo naše vrijeme. Tako i mi možemo, kao i Marija, biti blaženi jer smo povjerovali.

Marija se u vjeri otvorila Duhu Svetome koji ju je učinio plodnom svojim silaskom na nju. Od djevice je vjerom i Duhom Svetim postala majka. I mi smo pozvani otvarati se svaki dan ponovo Duhu Svetome kojega smo primili kako bi on i nas učinio plodnima, onima koji sami vjeruju ono što ispovijedaju. I koji se tu ne zaustavljaju. Vjera je tek začeće. Rađanje Isusa se događa onda kad živimo ono što vjerujemo. I tako, vjerom i životom, riječima i djelima, rađamo Boga u ovom vremenu. I omogućujemo njegovo ponovno rođenje ne samo u konkretnom Božiću kojim ćemo liturgijski i otajstveno posadašnjiti njegov prvi dolazak, nego i u konkretnim djelima ljubavi prema braći i sestrama. A onda i na kraju vremena kad će on ponovo doći u slavi, kako to s vjerom ispovijedamo i u nadi radosno čekamo.