29. nedjelja kroz godinu – Svjetski dan misija

„Drama je današnje Crkve u tome što Isus nastavlja kucati na vrata, ali iznutra, da ga mi pustimo vani! Mnogo se puta na kraju pretvorimo u Crkvu (…) koja ne dopušta Gospodinu izaći, koja ga drži kao neku „svojinu“, a Gospodin je došao radi poslanja i želi da budemo misionari“ (Papa Franjo).

29. nedjelja kroz godinu (B) – Svjetski dan misija, 2024.

Listopad je mjesec posvećen misijama. Osobito je to ova predzadnja nedjelja, koju obilježavamo kao Svjetski misijski dan. Prilika je ovo da s papom Franjom i njegovom Porukom za 98. svjetski dan misija „Pođite i pozovite sve na gozbu“, iz koje ću posuditi neke misli  – cjelovitu poruku možete pronaći ovdje: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2024/papina-poruka-za-svjetski-dan-misija-2024/– zahvalimo „misionarima i misionarkama koji su, odazivajući se Kristovom pozivu, ostavili sve i otišli daleko od svoje domovine nositi Radosnu vijest tamo gdje je ljudi još nisu primili ili su je tek nedavno primili“. Istovremeno nam ova nedjelja i obilježavanje dana misija pomaže da mi sami „ne zaboravimo da je svaki kršćanin pozvan sudjelovati u tom sveopćem poslanju svojim evanđeoskim svjedočenjem u svakoj sredini.“

Svoju misionarsku odgovornost ostvarujemo na tri načina, koja se međusobno ne isključuju nego nadopunjuju.

Prvi je način da molimo za misije i misionare. Molitva nas pridružuje njihovom poslanju i osnažuje ga. „Svakodnevna nas molitva, a posebno euharistija, čini hodočasnicima nade na putu prema vječnom životu u Bogu.“ Ona u nama i nekome pokraj nas može probuditi i novoga misionara. Ovu zadaću molitve za misije i misionare možemo ispuniti pokušavajući svetu misu koju slavimo „doživjeti (…) u eshatološkoj i misijskoj dimenziji“ te moleći Gospodina „za evangelizacijsko poslanje Crkve“ i „da nas vodi i pomaže da budemo Crkva koja će biti više sinodalna i misijska.“ Pozvani smo na ove nakane moliti i u drugim molitvama koje ćemo uputiti Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i svetima, bilo da molimo osobno, bilo da to činimo zajednički s drugima u župi ili svojoj obitelji.

Drugi je način novčani dar za misije i one koji vrše misionarsko poslanje „ad gentes“. „Kolekte koje se prikupljaju na Svjetski dan misija u svim mjesnim Crkvama u cijelosti su namijenjene Općem fondu solidarnosti, kojim zatim Papinsko djelo za širenje vjere u Papino ime dijeli za potrebe svih crkvenih misija.“ Pokušajmo ne davati tek od svog suviška, nego od srca. Kad se daje od srca, i ono malo postaje dovoljno. Sjetimo se one udovice u hramu i njezinog dara koji na jednom mjestu spominje Isus. To vrijedi i za ovaj naš dar za misije. Kad tako darujemo, tad i ono što darujemo postaje evangelizacija, navještaj Isusa Krista i njegove ljubavi u kojoj i po kojoj nam je sve darovano ponajprije nama samima.

Treći način je osobno svjedočenje Isusa Krista i njegovog evanđelja svih i svima. „Ovo je srž misije: ovaj ‘svi’. Ne isključujući nikoga. Svi. (…) Stoga u svom misionarskom djelovanju nikad nemojmo zaboraviti da smo poslani svima naviještati evanđelje. (…)  Kristovim učenicima misionarima uvijek je na srcu briga za sve ljude, neovisno o njihovom društvenom položaju ili moralnom stanju. (…) Misija za sve zahtjeva uključenost sviju.“

Ovaj treći način, način svjedočenja svih i svima, što je zadaća koju pripremamo molitvom, a ostvarujemo i kroz materijalnu pomoć drugima, posebno želi podcrtati liturgija ove nedjelje stavljajući nam pred oči Isusa i njegov primjer služenja. On nije, kako sam kaže, došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Iako je bio veći od svih, učinio se poslužiteljem svih. Iako je bio prvi, učinio se posljednjim. Na ovu poruku o služenju se svojim opisom Isusa i načina na koji to čini kao veliki svećenik nadovezuje i Poslanica Hebrejima. On je supatnik u našim slabostima, iskušavan kao i mi svime, osim grijehom, da bismo mi mogli primiti milosrđe i milost. O ovom govori i prorok Izaija koji Isusa predstavlja kao Slugu patnika. On je radi nas i našeg opravdanja na sebe preuzeo našu krivnju i podnio patnju. To je, zapravo, onaj Isusov piti čašu i krstiti se krstom, kojim ponovo svojim učenicima predočava neminovnost svoje muke i umiranja, koji su najjači znak njegovog služenja za nas i naše spasenje. To piti čašu i krstiti se bilo je Isusovo misionarsko djelo, njegov misionarski zadatak od kojega on nije mogao odustati jer nas je ljubio i ljubi više nego li samoga sebe.

Isus svom misionarskom poslanju želi pridružiti i svoje učenike. Zato ih pita: Možete li piti čašu koju ja pijem? Ivan i Jakov su odgovorili: Možemo. Iako u tom trenutku nisu razumjeli što to znači, nakon kratkotrajne krize i nakon što su primili Duha Svetoga, oni su to svoje možemo potvrdili misionarskim životom. Kruna toga bilo je ispunjenje onog Gospodinovog: Čašu koju ja pijem, pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni. Jakov je prvi među apostolima prolio svoju krv kao znak svjedočanstva za Isusa.  A njegov brat Ivan se do kraja života propovijedanjem i spisima, među kojima je i njegovo evanđelje, trudio svjedočiti Isusa Krista i njegovu poruku spasenja.

Isus ne pita samo Jakova i Ivana: Možete li piti čašu koju ja pijem? On to pita i ostalu desetoricu apostola koje su mučile slične slabosti i napasti kao i ovu dvojicu. On to pita i  onu drugu sedamdesetdvojicu učenika koje je, prema Lukinom evanđelju, poslao nakon njih, a u čijem poslanju prepoznajemo poslanje svih i poslanje svima. On to pita i žene koje su ga slijedile i posluživale, koje će mu, s njegovom majkom i ljubljenim učenikom u kojemu tradicija prepoznaje Ivana, biti vjerne do kraja, do križa i nakon križa, kao navjestiteljice uskrsnuća. On to nakon njih pita i mnoge druge kroz kršćanska stoljeća, sve one do kojih je došla poruka evanđelja i u kojima je evanđelje postalo dar, ali i poslanje. Zahvaljujući svima njima Isusovo evanđelje je došlo i do nas. I u nama je postalo dar, ali i naša odgovornost. I poziv da budemo misionari. Moramo, međutim, voditi računa o tome da nismo misionari po tome što smo primili Krista, to nas tek čini kršćanima, nego smo misionari po tome što smo Krista ponudili drugima. „Drama je današnje Crkve u tome što Isus nastavlja kucati na vrata, ali iznutra, da ga mi pustimo vani! Mnogo se puta na kraju pretvorimo u Crkvu (…) koja ne dopušta Gospodinu izaći, koja ga drži kao neku „svojinu“, a Gospodin je došao radi poslanja i želi da budemo misionari.“ Isus zato danas i nas pita: Možete li piti čašu koju ja pijem? Premda slabi i s drugačijim mislima i preokupacijama od onih Isusovih, uostalom kao i prvi apostoli, i mi trebamo odgovoriti: Možemo. I doista možemo! I to ne zato što bismo bili nešto posebni, nisu to bili niti Jakov i Ivan iako su možda to mislili, nego zato što smo milošću Božjom izabrani i ubrojeni među one koji su krsnim poistovjećivanjem s Kristom umrli starom životu, životu koji je težio za položajem, za moću, za sjedenjem s desna i lijeva, i po Duhu Svetomu koji nam je darovan rođeni novom životu, životu po kojemu smo pozvani, svatko na njemu svojstven način, s obnovljenim oduševljenjem biti misionari, navjestitelji Isusa Krista umrlog i uskrslog iz ljubavi prema nama i sa željom da našim misionarskim poslanjem dođe do svakog čovjeka i spasi cijeli svijet.

Foto: PMD // Svjetski dan misija 2024 – plakat

Skip to content