20. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Mudre izreke, u prvom čitanju, predstavljaju mudrost kao gostoljubivu i dobru domaćicu koja je sazidala kuću, pripremila hranu i piće. U nastavku istog poglavlja, dijelu kojeg nismo čitali, Mudre izreke upozoravaju i na jednu dugu domaćicu. To je gospođa ludost. Ona, puna strasti, prosta i bez ikakvog znanja, samo sjedi i zavodi. Obje domaćice pozivaju one koji su neiskusni i nerazumni, da im svrate. Ali njihov poziv je različit. Gostoljubiva domaćica pripravlja jelo i poziva jesti od onoga što je pripravila, poučavajući one koji joj se odazivaju da bi se ostavili ludosti i krenuli putem razboritost. Gospođa ludost ništa nije pripravila. Ona nudi laži i obmane koje one koji se njoj svraćaju vode u propast.

Mi kršćani u prvoj domaćici prepoznajemo Isusa Krista koji je sebi sazidao kuću. Ta kuća je Crkva. Sedam stupova su sedam sakramenata. Isus nam u Crkvi, na prostrtom stolu euharistije, za hranu nudi svoje tijelo i svoju krv za piće. I uči nas svom vrijednom sustavu kako bismo se ostavili ludosti i krenuli putem razboritosti, i živjeli. „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“, kaže Isus. U protivnom, dodaje: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“

Od drukčijih ponuda nisu oslobođeni ni kršćani. To se odnosi čak i na one koji svake nedjelje pristupaju euharistiji, ali ne žive od euharistije. Jesti tijelo i krv Kristovu se ne zaustavlja na pričesti nego u sebi uključuje i pretvaranje sebe i svoga života u pričest, u dar drugima i za druge. Francuska filozofkinja i društvena aktivistkinja Simone Weil, koja je u svom kratkom životu prešla put od agnostika do vjernika, u svojim je dnevnicima ostavila i ovu misao vezano uz euharistiju i naše pretvaranje u euharistiju: „Da bi čovjek stvarno bio nastanjen Kristom kao što je to hostija nakon posvećenja, potrebno je da njegovo tijelo i njegova krv prethodno postanu mrtva tvar, i k tome jestiva za njegove bližnje. Tada ta tvar tajnim posvećenjem može postati tijelo i krv Kristova. Ova druga pretvorba briga je samog Boga, ali ona prva dijelom jest naša. Dovoljno je moje tijelo i moju krv gledati kao mrtvu tvar, bešćutnu, i jestivu za drugoga.“ Nije, dakle, kršćaninu dovoljno biti bez grijeha. Možda na tome čak i previše insistiramo. Puno je važnije ovo biti nastanjen Kristom, odnosno dozvoliti njemu i njegovom sustavu vrijednosti da nama upravljaju. Naravno da je za biti nastanjen Kristom potrebno biti u Božjoj milosti, ali je pitanje što to doista znači. Nema jednog općenitog odgovora na to pitanje. Svatko odgovor treba tražiti za sebe, ne za druge. Zato smo pozvani na početku svake mise, uči nas sv. Pavao u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji je ponuđen kao drugo čitanje, osobno razmotriti pomno kako živimo, odnosno osobno ispitati svoju savjest i nakon toga krenuti putem obraćenja. Ali nije dovoljno učiniti samo to formalno. Važno je da taj početni trenutak misnog slavlja, uostalom kao i svaki sakrament pomirenja na koji se ovaj trenutak nadovezuje, bude i trenutak iskrenih odluka. Želimo li biti nastanjeni Isusom Kristom nije međutim dovoljno da te naše odluke budu o tome što nećemo činiti, nego je potrebno da budu i o tome što ćemo činiti. Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ne učiniti ono što smo učinili ili učiniti ono što nismo. Ali možemo naučiti, svako misno slavlje je za to izvrsna prilika jer to je ona gozba koju nam je pripremila ljubazna domaćica koja nas uči i hrani, ne ponavljali iste pogreške, odnosno možemo naučiti što više ne smijemo činiti i što trebamo činiti želimo li biti Krstovi i živi, i omogućiti Kristu da bude s nama i u nama, živ. Važno je, odbacivši ludost i nerazumnost, iskreno prihvatiti Božju volju za nas. A ona nije, uči nas također sv. Pavao, da se opijamo vinom razuzdanost nego, kako nas poziva i Godina molitve u prepravi za Jubilej 2024., da molimo razgovarajući među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, pjevajući i slaveći Gospodina u srcu i svagdje i za sve zahvaljujući Bogu u imenu Gospodina našega Isusa Krista! Izvor i plod molitve je, prema sv. Pavlu, ispunjenost Duhom Svetim. On je onaj koji nam omogućuje moliti. I istovremeno je on onaj koji u  molitvi pročišćava naš pogled na Boga, na druge i na sebe i svoje poslanje, odnosno našu vlastitu uključenost u Božji plan ljubavi, naš način kako biti živi, s Kristom.