19. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

I u današnjem evanđelju Isus nastavlja govor o kruhu života. Njegove plodove koji su život vječni mogu prihvatiti i uživati samo oni koji vjeruju: „Tko vjeruje, ima život vječni.“

Kršćanska vjera je zapravo povjerenje u Boga i ono što nam je on u Svetom pismu i Predaji rekao o sebi i o nama. Bog nam se u Isusu Kristu objavio kao naš Otac koji u Duhu Svetome želi nastaviti njegovo djelo našeg spasenja. Onaj tko tako vjeruje može se u potpunosti, bezuvjetno i s povjerenjem, predati Bogu i njegovom planu sa sobom, prihvaćajući sve ono što je Bog u Isusu Kristu govorio i činio i što u Crkvi vođenoj Duhom želi nastaviti činiti do kraja zemlje i do kraja vremena. To je vjera pouzdanja da Bog djeluje kako je obećao i onda kad se nama čini da to i nije tako. Zato vjerovati znači i svoj život prilagoditi onome što vjerujemo, odnosno uskladiti ga sa željom onoga kojemu vjerujemo i u kojega imamo povjerenje. Kršćani koji doista vjeruju žive u vjeri i od vjere. U protivnom se i vjera može svesti na ideologiju, teoriju, osjećaj, a vjera nije i ne smije postati ništa od toga. Vjera nam otvara pogled prema stvarnosti koju još ne možemo vidjeti, ali je s povjerenjem možemo naslutiti. Ona nas uči da Bog želi za nas najbolje, mnogo bolje od onog što mi sami sebi možemo poželjeti. I da on uz našu pomoć želi najbolje i svima drugima. Vjerujemo da je Bog Ljubav. I da smo mi ljubljeni. I pozvani na ljubav. Zato je kršćanska vjera sposobna u svijet i osobito u međuljudske odnose unijeti drugačija pravila od onih koja vladaju u svijetu.

I Židovi Isusova vremena bili su svi vjernici. Vjerovali su u Boga. Ali nisu imali povjerenje u njegov plan koji se počeo ostaviti u Isus iz Nazareta. Mislili su da znaju Božji plan, ali bili su u krivu. I mislili su da poznaju Isusa, ali ga nisu doista poznavali. Poznavali su i u jednom i u drugom slučaju tek vanjsku formu, ali  ne i stvarni sadržaj. Zato u Isusu vide samo sina Josipova, ali ne uspijevaju vidjeti Mesiju – Krista. I zato su mrmljali protiv Isusa i sumnjali u njega, njegove riječi i njegova djela, kao što su njihovi očevi na putu kroz pustinju mrmljali protiv Mojsija i onog plana koji je Bog za njih i njihovo spasenje vršio po njemu. Ovo evanđelje je, zapravo, potvrda da se povijest ponavlja. Iako su do maločas hrlili za Isusom koji ih je nahranio kruhom i ribom, uskoro će ga napustiti jer su mislili da ga poznaju, a zapravo ga nisu poznavali. Željeli su se njim poslužiti za sebe, a ne žele s njim služiti drugima. To će se, na kraju, dogoditi i samome apostolu Petru, prije nego li konačno upozna Isusa i postane njegov svjedok. I on će pred sluškinjom u Pilatovom dvoru priznati, ne zatajiti kako se inače kaže nego priznati, da on ne poznaje Isusa (usp. Mt 26, 72). Jer on ga doista u tom trenutku nije poznavao onakvog kakav je on doista bio, nego onakvog kakvog je sebi zamislio.  I nama kršćanima se to može dogoditi, jer i nama se povijest ponavlja. I mi mislimo da poznajemo Isusa. A često, zapravo, ne poznajemo njega, nego onu sliku koju smo sami stvorili o njemu. I zato smo i mi u opasnosti da mrmljamo i sumnjamo, ali i da ga u konačnici napustimo. Ali, naša kršćanska vjera, koja se temelji na povjerenje u Boga i njegov plan s nama i za nas, nas uči da ako mi i napustimo Isusa, Isus ne napušta nas. Vrata vjere, učio je blagopokojni papa Benedikt XVI., koja je on otvorio u svojoj Crkvi uvijek ostaju otvorena (usp. Porta fidei, 1).  On nam se u Crkvi ustrajno nudi, omogućujući nam zajedništvo sa sobom. I uvijek nas ponovo budi i krijepi, snaži svojim sakramentima, osobito sakramentom euharistije – kruha živog koji je s neba sišao, da možemo nastaviti dalje. Za uzvrat od nas traži samo da mu se pridružimo s povjerenjem u njega i njegov plan ljubavi s nama i po nama za druge. To je vjera u Isusa koji za sebe kaže „Ja sam kruh živi“ – podsjećajući nas na onaj starozavjetni „Ja sam“ Boga koji suosjeća sa svojim narodom i želi njegovo oslobođenje (usp. Izl 3, 14) – koja nas može izdići iznad naših ovozemaljskih shvaćanja i omogućiti nam da s vjerom u nadi možemo pristupiti k njemu, kruhu živom „koji je s neba sišao.“ I s njim postati sposobni nadići sve poteškoće, a ponekad i očaje sadašnjosti, te živeći ljubav koja služi, nahranjeni i napojeni, poput Ilije u prvom čitanju, krenuti naprijed, krenuti ususret Gospodinu, krenuti ususret vječnom životu jer: „Tko vjeruje, ima život vječni.“