17. nedjelja kroz godinu (B), 2024. – SVJETSKI DAN BAKA, DJEDOVA I STARIJIH OSOBA, 2024.]

I na osamljenost i napuštenost starijih osoba u našem društvu također možemo gledati kao na gladno mnoštvo. Da bi se i tu dogodio znak nije potrebno puno. U ovom je slučaju ponekad potrebno samo malo našeg vremena. Znam da ga svi danas imamo malo. Ali ako je velikodušno stavljano Isusu na raspolaganje za druge, i to malo je dovoljno. Našim bakama i djedovima i starijima osobama to malo će kao i biblijskoj Noemi značiti puno, a za nas će, kao i za biblijsku ženu Rutu, biti istinski blagoslov.

 

Znakom umnažanja pet ječmenih kruhova i dviju ribica kojima je nahranio pet tisuća ljudi Isus želi nas svoje učenike naučiti potrebi stavljanja onog što imamo njemu na raspolaganje i velikodušnom dijeljenju s drugima, onima koji nemaju. Lekcija je to o drugačijoj matematici i logici od one koju u današnjem evanđelju predstavlja apostol Filip koji svodi sve na novac. Isus ne misli da je novac rješenje. Za njega je rješenje bezimeni dječak koji ono malo što ima velikodušno stavlja Isusu na raspolaganje da bi on to mogao podijeliti drugima. On postaje uzor svima nama jer je „svoj“ kruh i ribu, velikodušno učinio „našim“ kruhom i ribom i jer nije čekao da netko drugi riješi problem, nego se osobno uključio u rješavanje problema. Kad se to dogodi, kad moje postane naše i svatko napravi ono što može, stavljajući ono što ima Isusu na raspolaganje za druge, tad se ponovo događa umnažanje. I umnažanje postaje znak.

Ova logika ne funkcionira u ekonomiji beskrupulozne trgovine koja ubija, kako je zove papa Franjo, ali funkcionira ondje gdje vlada ekonomija ljubavi kojoj je najbolji znak otajstvo euharistije kojemu je ovaj evanđeoski događaj navještaj. Biti kršćanin, onaj koji slavi euharistiji i njom se hrani, znači biti spreman i sposoban na Isusovu ljubav i velikodušnost kojoj je euharistija najizvrsniji znak, odgovoriti ljubavlju i velikodušnošću, stavljajući mu se na raspolaganje ne samo u euharistiji, nego i nakon euharistije i zbog euharistije. To pretakanje euharistije u život se ne događa u tome da ćemo uspjeti priskrbiti materijalnog kruha svima, iako od toga ne smijemo odustati dok god ima onih koji gladuju, nego se događa po tome da ćemo u svijet i vrijeme u kojemu živimo unijeti poruku o Božjoj velikodušnosti i potrebi naše ljudske velikodušnosti kao odgovora na Božju velikodušnost. Kad se to dogodi, dogodit će se nova ekonomija, ekonomija ljubavi, koja neće biti zainteresirana samo za veći profit i vlastitu korist, nego će u vidu imati i potrebu drugih, onih danas s kojima dijelimo ovaj svijet i onih sutra koji ga trebaju naslijediti nakon nas. Naše probleme i probleme svijeta i vremena u kojemu živimo neće riješiti novac, ali možemo ih i trebamo riješiti mi tako što ćemo se osobno uključiti, stavljajući se velikodušno i u ljubavi i solidarnosti na raspolaganje Isusu za druge, kako bi on to rasporedio tako da dotekne svima. Na svijetu ima više nego li dovoljno kruha i svega onog što kruh znači, ali nažalost taj „kruh“ nije dobro raspoređen jer mnogi od nas uzimaju više nego li im treba, dok drugi oskudijevaju i u onom najnužnijem. Još uvijek nismo od Isusa naučili velikodušno dijeliti, pretvarajući s njim ono „svoje“ u ono „naše“.

Da bi se to dogodilo, da bismo od Isusa naučili dijeliti, nije nam dovoljna samo materijalna hrana nego nam je potrebna i duhovna hrana. Silnom mnoštvo je zbog duhovne hrane tražilo Isusa, ali na kraju su nahranjeni materijalnim kruhom zaboravili na svoju duhovnu glad. Umjesto da su velikodušnošću bezimenog dječaka, koji zapravo simbolizira samog Isusa i njegovu velikodušnost, postali i sami velikodušni prema drugima, oni su ostali sebični pokušavajući Isusa koji ih hrani kruhom prisvojiti za sebe. Željeli su, kaže evanđelist, nasilno „pogrbiti“ Isusa, kako bi on bio samo za njih i njihovu korist. Ne događa li se nešto slično i u našem svijetu i vremenu u kojemu još uvijek tek 10 % ljudi koristi 90 % zemljinih resursa, dok ih 90 % ih jedva preživljava? Pročitao sam podatak da su danas 2 milijarde ljudi na granici siromaštva, a da ih je preko 800 milijuna životno ugroženo. Istovremeno se na drugom kraju svijeta, i to uglavnom u našem kršćanskom svijetu kojega bi neki željeli sačuvati rušeći mostove i podižući žice i zidove, hrana svakodnevno baca. Teško je naći jednoznačan odgovor zašto je to tako i bi li moglo biti drugačije i kako da bude manje gladnih ili da gladi uopće ne bude, ali svakako bismo se trebali zapisati nije li to tako i zato što smo i mi kršćani Isusa „pograbili“ i prisvojili za sebe, a nismo njegovu matematiku i logiku uspjeli ponuditi drugima, stavljajući ponajprije sami poput dječaka iz današnjeg evanđeoskog ulomka ono što jesmo i imamo njemu na raspolaganje i u službu dugih?  U Očenašu svaki dan molimo da dođe Božje kraljevstvo i bude njegova volja, ali jesmo li spremni i učiniti sve što je u našoj moći da se Božje kraljevstvo dogodi već sada, odnosno da već sada bude Božja volja koja zasigurno nije prežderavanje jednih i glad drugih, stavljajući sebe i svoje sposobnosti, ono što jesmo i imamo na raspolaganje Isusu, za druge, za braću i sestre, osobito za one koji su gladni i žedni, i potrebni da ih nahranimo i napojimo, da ih prepoznamo kao svoje bližnje i učinimo im se bližnjima?

Završna rečenica današnjeg evanđelja kaže da se Isus povukao „u goru, posve sam.“ Njegovo povlačenje je svojevoljno. Želi biti u molitvi, s Ocem. Zato mu treba osama. I svima nama treba osama, kako bismo bili s Bogom u molitvi i u molitvi mogli otkriti Božju volju za nas i po nama za druge. Ali za mnoge osama, osobito ako je ona njihova svakodnevica, nije rješenje nego je problem. Na to upozorava i Četvrti svjetski dan baka, djedova i starijih osoba s izabranom temom: »Ne napusti me u starosti« (usp. Ps 71, 9). Pozivajući se i na osobno iskustvo susreta sa starijim osobama u staračkim domovima koji mjesecima nisu vidjeli svoje najbliže, papa Franjo u prigodnoj poruci kaže da je „samoća … prečesto gorak suputnik u životima … starijih osoba i baka i djedova.“  Ističući različite razloge koji dovode do napuštenosti i osamljenost starijih osoba i upozoravajući na posljedice nekih političkih, ekonomskih, društvenih i osobnih odluka, ali i ukazujući na drugačiji primjer slobodne i hrabre biblijske žene Rute koja je u služenju svoje svekrve Noemi pronašla osobni blagoslov, papa Franjo i nas poziva da „sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti reći: „Neću te ostaviti!“ i izabrati drugačiji put.“

Sjećajući se danas, na Četvrti svjetski dan baka, djedova i starijih osoba, sa suosjećanjem i u molitvi žrtava tragedije u staračkom domu u Daruvaru – koja kroz konkretni slučaj i njegove uzroke i posljedice ukazuje i na ozbiljne probleme socijalnog sustava i brige za starije osobe u našem društvu – želio bih i da na osamljenost i napuštenost starijih osoba u našem društvu, ili njihovu prepuštenost članovima obitelji koji se o njima ne mogu adekvatno brinuti, također gledamo kao na gladno mnoštvo. Da bi se dogodio znak nije potrebno puno. U ovom je slučaju ponekad potrebno samo malo našeg vremena. Znam da ga svi danas imamo malo. Ali ako je velikodušno stavljano Isusu na raspolaganje za druge, i to malo je dovoljno. Našim bakama i djedovima i starijima osobama to malo će kao i biblijskoj Noemi značiti puno, a za nas će, kao i za biblijsku ženu Rutu, biti istinski blagoslov.

FOTO:

https://www.famigliacristiana.it/articolo/c-e-bisogno-di-fare-festa-nonni-e-nipoti-insieme.aspx?fbclid=IwY2xjawERr_lleHRuA2FlbQIxMAABHanrznsprY0To-nkBMR5HKLOyu2bp1mHduDk1GfJhHCclpPXzUlbeCZ3TA_aem_WkpODXLe_5_OyhMx7qrInw