16. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

I Crkva koja nastavlja Kristovo poslanje mora biti suosjećajna. I mi kršćani trebamo biti suosjećajni. Na to nas poziva današnji evanđeoski ulomak. Trebamo se odmoriti, trebamo biti s Isusom na osami, što danas može značiti i biti na nedjeljnoj misi. Ali ne smijemo, čak ni zbog nedjeljne mise, zanemariti ljude i njihovu potrebu.

 

Bog kojega nam objavljuje Biblija je suosjećajan Bog. To je i Isusova karakteristika. To je jedan od dokaza da je on obećani Krist o kojemu su govorili proroci. U današnjem evanđeoskom ulomku njegove se suosjećajnost može primijetiti u zabrinutosti za apostole, za njihov odmor i zdravlje, njihovu pripravljenost za poslanje, njihovu potrebu da budu s njim, da budu na osami. Ona još više dolazi do izražaja u njegovom sažaljenju nad mnoštvom koje ga je tražilo, ljudima koji su ga trebali, osobama kojima je trebao pastir jer su, kaže, „kao ovce bez pastira“. Zbog njih će Isus staviti u drugi plan čak i apostole, i zasluženi odmor, i osamu koja im je nužna za poslanje, i ono da budu s njim.  Ranije je zbog ljudi u potrebi u drugi plan stavio i vlastitu obitelj.

I Crkva koja nastavlja Kristovo poslanje mora biti suosjećajna. I mi kršćani trebamo biti suosjećajni. Na to nas poziva današnji evanđeoski ulomak. Trebamo se odmoriti, trebamo biti s Isusom na osami, što danas može značiti i biti na nedjeljnoj misi. Ali ne smijemo, čak ni zbog nedjeljne mise, zanemariti ljude i njihovu potrebu. Ne smije nam se dogoditi da nemamo suosjećanja, da nam nije stalo do drugih i njihovih potreba, da nas se ne tiče mnoštvo, ma što to danas značilo, više čak i od onog našeg biti na osami s Isusom.  Samo onaj tko suosjeća može razumjeti Boga koji suosjeća i koji nam se kroz cijelu povijest spasenja, a osobito u Isusu iz Nazareta, objavio kao suosjećajan Bog.

Današnje evanđelje je stoga poziv da u svojim okolnostima i svatko od nas na svoj način, sa suosjećanjem za braću i sestre, za sve ljude koji su i danas često kao ovce bez pastira, usvojimo Isusovo ponašanja. Nije to lako. Svatko od nas bi se mogao sjetiti nekog primjera koji pokazuje koliko je to teško i da je lakše okrenuti glavu, praviti se da ne vidimo, brinuti se o sebi i svojima, baviti se svojim poslom. Ali želimo li ostati Isusovi nemamo alternative. Moramo se, kao Crkva i kao kršćani, upustiti u taj izazov. I s Isusovim, s Božjim suosjećanjem, primati braću i sestre, dapače poći k njima na margine i Crkve i društva kako bismo im vlastitim primjerom posvjedočili Božju blizinu i suosjećanje. I poučavali ih u mnogočemu, kao i Isus, navješćujući im evanđelje o Bogu i njegovoj ljubavi očitovanoj u Isusu Kristu prema svakom čovjeku i svim ljudima, osobito onima koji su u potrebi, onima koji su, riječima današnjeg evanđelja, „kao ovce bez pastira“.