14. nedjelja kroz godinu (B), 2024.

Svi stanovnici Nazareta su znali da se s njihovim sumještaninom Isusom počelo događati nešto čudno. I do njih je stigao glas o onome što je on govorio i činio. Danas ga vide ispred sebe. Čuju ono što govori. Zbunjeni su zbog nesklada između onog što su očekivali i Božjeg načina djelovanja. Vjerojatno bi mu priznali da je poseban da ga nisu poznavali od ranije. Ali oni ga poznaju od ranije. I jer ga poznaju ne mogu prihvatiti da je poseban. „I sablažnjavahu se o njega.“ Razlog sablazni nije ono što Isus govori i činio. Razlog sablazni je što je on bio „drvodjelja, Sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov“, onaj čije su sestre među njima.  Kao takav je trebao govoriti i činiti ono što oni govore i čine. Trebao je ostati na njihovoj razini, prepušten struji običaja i svakodnevice, a ne se izići, plivati protiv struje, biti drugačiji. Isus koji je bio poseban, među njima nije mogao biti poseban. I nije mogao učiniti ni jedno čudo. Mogao je samo sa žaljenjem ustvrditi: „Nije prorok bez časti, doli u svom domu, u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“

 

Ne bismo smjeli osuditi Isusove sumještane. Ovo evanđelje nije napisano zbog njih, nego zbog nas koji smo povjerovali u Isusa i po krštenju postali njegov zavičaj i dom, njegova braća i sestre, njegova rodbina. I mi smo u opasnosti da se naviknemo na Isusa, da nam postane „običan“ do te mjere da ga ne prepoznamo u njegovoj posebnosti. Naviknuvši se na Isusa, stvorivši svoje obrede i običaje, ne prepoznajemo ga u običnim stvarima, događajima i u običnim ljudima, osobito u potrebnima pokraj nas. Njegovo djelovanje prepoznajemo u onima koji su nam daleko i koje ne poznajemo, a zaboravljamo da je on za nas svojim djelovanjem prisutan i u svakodnevnim obični stvarima, događajima, ljudima… Isusa često tražimo u nekom poznatom svetištu ili u velikim blagdanima, a zaboravljamo da je on za nas prisutan u svakoj župnoj crkvi, i svake nedjelje, i svakog blagdana kad smo kao vjernici pozvani na misu.

Ne samo da smo danas pozvani prepoznati Isusa u običnosti naše svakodnevice, a ne samo u nečemu izvanrednom, nego smo u istoj toj svojoj svakodnevici i običnosti pozvani omogućiti Isusu da on u njoj po nama i našem djelovanju bude prisutan i vidljiv. Cijena koju često moramo platiti je cijena odbacivanja. Ali svejedno ne smijemo odustati. Moramo nastaviti navješćivati evanđelje i biti svjedoci Božje ljubavi koja nam se objavila u Isusu iz Nazareta. I u svom Nazaretu, domu i zavičaju, svojoj „rodbini“, ali i svima onima koji ne mogu automatski svrstati u tu kategoriju, omogućiti da susretnu Isusa. Da bi se, međutim, to doista i dogodilo važno je da i nas u svojoj prosječnosti ne zarobi naše vrijeme, naš Nazaret sa svojim mentalitetom, odnosno da ne postanemo kao Izraelci u doba proroka Ezekiela ili Nazarećani u Isusovo vrijeme, „tvrdokorna pogleda i okorjela srca“, već da budemo i ostanemo drugačiji, ali pozitivno drugačiji, onako drugačiji kako je za svoje sumještane i za sva vremena bio i ostao drugačiji Isus iz Nazareta.