100. obljetnica rođenja i 26. obljetnica smrti mons. Josipa Uhača

Propovijed nadbiskupa Mate Uzinića

Brseč, siječanj 2024.

Drage sestre i braćo,

Čitajući današnje evanđeoske tekstove možemo uočiti da ljudima Isusovog vremena nije bilo lako prepoznati njegov posebni božanski identitet i s njim povezano poslanje, unatoč tome što nitko nije govorio i nitko nije činio ono što je on govorio i činio, kako to i sami na nekim mjestima priznaju. Postoje tek neki rijetki prosvjetljujući trenuci iz kojih možemo naslutiti da je nekima to odmah bilo jasno, ali većina nije uočavala tko je on bio zapravo, uključujući i onu većinu koja ga je slijedila.

Čitajući današnji evanđeoski ulomak zanimljivo je primijetiti da je ovaj problem prepoznavanje pravog Isusovog identiteta i poslanje imala i Isusova uža obitelj, odnosno njegovi. Upravo zato što nisu poznavali njegov stvarni identitet i njegovo stvarno poslanje, oni su bili, kaže nam današnji evanđeoski ulomak, zabrinuti za njega i njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Možda ih je pogađala i sramota koju je svojim lutanjem nanosio njihovoj obitelji, kao i to da više nije bio član obitelji koji je skupa s drugima doprinosio njezinom uzdržavanju, ali i pomogao brakom i potomstvom njezinom širenju. Oni su toliko uložili u njega, a on sad o njima i njihovoj budućnosti uopće ne vodi računa nego se brine za druge obitelji i ljude i njihove probleme. Zato su došli, kako piše evanđelist Marko, „da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!“

U usporednom tekstu Matejevog evanđelja, koji je manje izravan kad je riječ o razlozima zbog kojih Isusova rodbina traži Isusa, saznajemo da je među njegovima bila i Isusova majka (usp. Mt 12, 46-50). Nije jasna njezina uloga u ovome, ali u nekim tekstovima Lukinog evanđelja – koje Isusovoj majci Mariji daje najviše prostora u odnosu na druga evanđelja – znamo da ona nije s lakoćom razumjela ono što se događa s Isusom i oko Isusa te je to pohranjivala i o tome razmišljala u svome srcu (usp. Lk 2, 19). Rekao bih da nije razumjela, ali je s vjerom prihvaćala. I vjerojatno je i tu došla s drugim članovima obitelji, Isusovim rođacima, da bi posredovala u obiteljskoj raspravi i pomogla i drugima da prihvate, iako ne razumiju. Kad je riječ o tim drugima i njihovoj želji da Isusa obuzdaju, moguće da bi se ovdje moglo prepoznati i nešto što je i inače veoma štetno za obitelj, ali i neke druge zajednice kao što su zajednica nekog mjesta ili grada, nacionalna zajednica i sl. To je zatvorenost u sebe same i svoj mali svijet, svoju skupinu, svoju zajednicu, što je onda problem egoizma s kojim se Isus došao razračunati, a on je došao da bi se razračunao sa svim oblicima egoizma, sebičnosti, s osobne razine pomiče na razinu zajednice, kolektiva, naroda, klase, spola, rase…, a što se u konačnici pretvara u različite negativne pojave apsolutiziranja jednih na štetu drugih kojima je nastavak -izam. Isus želi prekinuti s tim biti ekskluzivno samo za svoju obitelj, za svoje mjesto ili grad, za svoj narod ili svoju vjersku zajednicu, kako bi mogao biti za sve i sa svima, osobito s onima koji su isključeni, kao što su u njegovo vrijeme carinici i grešnici, bolesnici koji pate od različitih bolesti, osobito gubavci, a što ga onda dovodi u sukob, jučer kao i danas, s onima koji ga žele staviti u okvire svojih i svoga. Ovo snažno pokazuje osobito spomenuti paralelni tekst u Matejevom evanđelju u kojemu Isus ovu želju svoje obitelji da ga posjeti, kako kaže evanđelist Matej, odnosno da ga obuzda, kako kaže evanđelist Marko, koristi da bi progovorio o svojoj novoj obitelji i odnosima u toj obitelji: „’Tko je majka moja, tko li braća moja? I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo’, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brati i sestra i majka.“ Ne umanjuju ove rečenice Isusovu ljubav prema svojima. One tu ljubav samo šire na sve druge, jer i drugi su, iako na drugi način, također njegova obitelj.

Što ovo ima sa 100. obljetnicom rođenja i 25. obljetnicom smrti istaknutog člana vaše župne i mjesne i naše biskupijske i nacionalne zajednice mons. Josipa Uhača? Iz onoga što sam od drugih slušao o njemu jer ga nisam osobno poznavao rekao bih da se on svojim kršćanskim, svećeničkim i biskupskim životom, kao i posebnim zadaćama koje je imao kao diplomat Svete Stolice u veoma zahtjevnim vremenima, osobito kad je riječ o našem hrvatskom narodu, sasvim lijepo uklapa u ovaj evanđeoski ulomak i njegovu poruku. Bio je čovjek koji je svoju ljubav prema svome – vašem mjestu, župi, našoj nadbiskupiji i, osobito svome hrvatskom narodu – izražavao potiho, bez busanja u prsa, bez pretjeranog isticanja, skriveno od očiju javnosti i kojega to nije sprečavalo da istovremeno bude u ljubavi i zauzimanju za sve, otvoren za cijeli svijet kojega je prošao uzduž i poprijeko kao diplomat Svete Stolice, ali za kojega je još više radio i kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda kojoj su glavno poslanje i briga bile misijske zemlje i njihove potrebe. Neki nisu razumjeli ovu njegovu diskretnost sprema svome i ovu širinu prema drugima, ali upravo se u tome nalazila posebnost mons. Uhača koji nam je kao narodu najviše mogao pomoći i pomogao zato što se nije dao suziti i svesti na činjenicu da je Hrvat nego je istovremeno bio i za druge koji su to znali prepoznati, a onda i uzvratiti. Iako je potekao iz malog mjesta i bio pripadnik malog naroda, u smislu broja stanovnika, on je postao i ostao svjetski čovjek otvoren svima. Bio je doista katolik, a što znači univerzalni, sveopći, neumorno radeći u službi Svete Stolice i onog poslanja koje mu je povjerio Gospodin. Kao takvoga ga je prepoznao sv. Ivan Pavao II. i nakon 37 godina diplomatske službe postavio za tajnika Kongregacije za evangelizaciju naroda. Želio ga je imenovati i kardinalom, ali ga je nažalost u tome, kako namjeri sve to svima poznato, spriječila smrt mons. Uhača.

Mons. Uhač spada u onaj tip ljudi koje se i za života i nakon smrti poštuje. I sa zahvalnošću sjeća. Danas smo zato ovdje. Možda to nije dovoljno da bi se za njega moglo reći i da je bio i svetac. Što je netko u većoj službi i s većom odgovornošću zapravo mu je puno teže biti svet. Zato ovu misu slavimo u ljubičastoj, pokorničkoj boji moleći za mons. Uhača kojemu, osobito zbog teške diplomatske službe koju je obavljao u teškim vremenima, doista nije bilo lako biti svet. Ali to što je teško ne znači da je i nemoguće. Svaki životni poziv, svako zanimanje i zvanje, dio je onog općeg poziva na svetost. Da je i diplomatima moguće biti sveti dokazuje jedan drugi veliki diplomat koji je postao papa i dao novo lice Crkvi našeg vremena. To je Dobri Papa sv. Ivan XXIII. Mons. Uhač je jedno od lica takve Crkve. Dok danas molimo za mons. Uhača da postigne svetost u punini, u zajedništvu s preminulim članovima svoje obitelji i ovoga mjesta koje je volio i koji su ga riječima i primjerom naučili da može voljeti i druge ljude, sve ljude, donesimo odluku da ćemo nasljedovati njegovu poniznu ljubav prema svojima i velikodušnu ljubav prema svima drugima te biti lice takve Crkve, Crkve otvorenih vrata, Crkve u kojoj ima mjesta za naše, ali i za one koji to nisu, Crkve u kojoj ima mjesta za sve. Ovo je osobito važno za Crkvu i nas kršćane i naše poslanje da nastavimo Isusovo djelo spasenja, jer smo danas mi Isusova obitelj. I kao Isusovoj obitelji nam se lako može uvijek ponovo dogoditi da upadnemo u zamku u koju je upala njegova primarna obitelj, da pokušamo prisvojiti Isusa, pretvoriti ga u onoga koji je ekskluzivno naš i ničiji drugo. To je opasnost da i mi pokušamo obuzdati Isusa, zaboravljajući da je on širokog srca u kojemu ima mjesta za sve. I da je autentično evanđelje za ovaj svijet i njegovu sebičnu logiku uvijek ludost, kao što je za ovaj svijet na neki način lud svatko tko ga pokušava autentično živjeti, onako kako ga je živio Isus, ali i mnogi nakon njega, uključujući i mons. Uhača. Ali to nije obična ludost. To je ludost ljubavi koja, želimo li biti i ostati kršćani, nema alternativu, koštalo što koštalo. I nema granica jer svi ljudi su nam, kako to snažno podcrtava papa Franjo u Fratelli tutti, braća i sestre. To je ludost koju se isplati živjeti jer njezin plod je sijanje sjemena Božjeg kraljevstva na zemlji i konačna nagrada naše biti zauvijek s Isusom na nebu, odnosno biti sveti.

Skip to content