Zlatna misa  mons. Nikole Uravića: Svećenik koji povezuje i donosi mir

Zlatomisnik Riječke nadbiskupije mons. Nikola Uravić 50. obljetnicu svećeničkog ređenja proslavio je 15. listopada u katedrali sv. Vida. Svečano, kako i doliči ovom jubileju, uz pjevanje katedralnog zbora Cantores sancti Viti, koji je izveo misu pjevanu na Duhove 2003. godine prigodom posjeta svetog pape Ivana Pavla II. Rijeci. Jubilarcu je propovijedao generalni vikar i rektor riječke katedrale Mario Tomljanović, a s njim su slavili kolege svećenici, brojna rodbina, redovnice i vjernici koji su s njim prolazili dijelove njegova svećeničkog puta.

Taj je put započeo upravo u riječkoj katedrali gdje je slavio i mladu misu. Svećenička služba dalje ga je odvela u manje ličke župe, ali nije na tome stao. U svom je svećeničkom služenju prošao gotovo sve službe tadašnje Riječko-senjske, danas Riječke nadbiskupije. Od župnika seoskih župa do središnje riječke župe Uznesenja Marijina, nadbiskupijskih službi, ureda i ustanova, do Metropolijskih kao rektor, kasnije ekonom i duhovnik sjemeništa. U dva mandata bio je ravnatelj Caritasa, još jedne od ustanova kojoj je puno dao i koja je obilježila njegovo svećeničko služenje. Zahvalio je nadbiskupima koji su mu službe provjeravali. Viktor Burić primio ga je u sjemenište, Josip Pavlišić redio za đakona i prezbitera, te postavio za tajnika, a zatim župnika, Anton Tamarut povjerio mu karitativno djelovanje, Ivan Devčić odgoj kandidata za svećenički poziv pa ponovno Caritas, a aktualni nadbiskup Mate Uzinić povjerio mu je službu pomaganja starim i bolesnim svećenicima.

“Ovo je misa na kojoj hvalimo zajedno Boga za dar Isusa Krista, za dar života i vjere, hvalimo ga za sve one ljude koje smo kroz svoj život susretali, koji su nam svojom molitvom i primjerom pomogli ustrajati u daru kršćanske vjere, kolegama i meni još u daru svećeništva”, rekao je svečar pozdravljajući okupljene na početku mise i zahvaljujući im što, nakon zajedničkog puta kojeg su prošli, sada zajedno slave.
“Hvala kolegama svećenicima na uzajamnoj suradnji. Zajedno smo uvijek jači posebno ako među nama vlada poštovanje i dobra klima zajedništva.” Veliku je pomoć dobivao i od časnih sestra Družbe Presvetog Srca Isusova i sestara milosrdnica te s radošću prihvatio voditi povjerenstvo za redovnice. “Što da kažem za dobrohotnost, prihvaćanje, podršku i pomaganje molitvom i djelom, od strane tolikih vjernika? Ona je bila bezgranična; smisao i ohrabrenje mog svećeništva. Tu moram priključiti i mnoge kojima Crkva nije baš previše bliska, ali su bili blagonakloni i spremni surađivati za dobro drugih ljudi.”

Prisjetio se suradnje s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom, te s udrugom Vinskih vitezova koji su u velikom broju sudjelovali na proslavi jubileja svog duhovnika, a posebna zahvala išla je katedralnom pjevačkom zboru Cantores sanci Viti. “Na kraju bih zahvalio Bogu na mojim pokojnim roditeljima, na bratu i sestrama, njihovim bračnim suputnicima, te njihovoj brojnoj djeci, unucima, a već postoji i praunuk.”

Završio je porukom vjere i pouzdanja u Boga. “Svjetlo vjere nas čini ljudima, postajemo svjesni svog dostojanstva, život nam postaje smisleniji. I kad zavlada neljudskost čuje se krik Isusova vapaja s križa. Biti kršćanin uvijek je život čežnje i težnje za onim što je bolje, svrsishodnije. Vjera nije samo osobna stvar, ona ako je živa itekako ima i može imati  posljedice na oblikovanje i boljitak jedne društvene zajednice.”

Generalni vikar u propovijedi mu je zahvalio za godine svećeničkog služenja, podsjetio na brojne njegove dekrete i službe, ali i istaknuo ono najbitnije što ga opisuje kao čovjeka. “Ja vas nikada nisam vidio ljutog i mrzovoljnog. Vidio sam vas tužnog možda, ali ne ljutitog.” Prvi blagoslov dali su mu roditelj i obitelj, a veliku je ulogu imao i ujak svećenik Josip Šojat. “Sami ste rekli da ste po njemu upoznali svećenički život provodeći kod njega školske praznike. Za njega je nadbiskup Devčić govorio da je bio čovjek sinteze, povezivanja i usklađivanja. Ove riječi, osobito povezivanje i usklađivanje, sada mogu reći i o Vama. Povezati je glavna svećenička karakteristika. Vaš pristup drugome je jednostavan, lagan i potreban. Volite razgovarati. Volite drugoga počastiti komplimentom, a ako treba i nasmijati se na vlastiti račun. Ovo govori o vašoj otvorenosti, a onaj koji povezuje mora biti to. Onaj koji povezuje ne vidi granicu, nego želi ići u susret drugom. To je svećenik o kojemu se tako puno propovijeda, svećenik po srcu pape Franje, a vi ste to bili i puno ranije.

Svećenik je i nositelj mira. Tamo gdje je usklađenost, sklad tamo je i mir i sigurnost. Kod vas je to uvijek bilo prisutno, upravo ste to uvijek željeli postići tamo gdje ste vršili svoju službu.”

Na kraju mise čestitku nadbiskupa Mate Uzinića pročitao je bivši generalni vikar Emil Svažić. Uime nadbiskupijskog klera slavljeniku je čestitku uputio vikar za pastoral Mario Gerić, posebno mu zahvalivši za svjedočanstvo mladim svećenicima osobnog susreta s Gospodinom i života za dobro Božjeg naroda kojemu se vjerno i bez sustezanja stavio na raspolaganje. Supružnici Peračković uputili su čestitke uime vjernika.