Šesta vazmena nedjelja

Isus, koji je naš prvi Branitelj i zagovornik kod Oca, nam je obećao drugoga Branitelja, Duha Istine. Njegova zadaća nije zamijeniti Isusa nego mu omogućiti da svojom trajnom prisutnošću među nama u nama i po nama može nastaviti svoje poslanje. Zadaća drugog Branitelja, Duha Istine, je pomoći nam biti i ostati s Isusom i Isusu pomoći biti i ostati s nama.

Branitelj, Duh Istine, kojega nam je Isus obećao i poslao, u Crkvi i nama kršćanima, ali i izvan Crkve i u drugim ljudima, djeluje na mnogo načina. Današnja liturgija posebno ističe dva primjera na koja on djeluje u Crkvi i pomaže joj u njezinom poslanju.

Prvi primjer nudi ulomak iz Djela apostolskih. Riječ je o vremenu dok apostoli još nisu bili do kraja razumjeli Isusovo poslanje da idu do kraja svijeta i propovijedaju evanđelje. Ovaj primjer pokazuje kako im je Branitelj, Duh Istine, kojega im je Isus poslao, pomogao to razumjeti. Nakon mučeništva đakona Stjepana, s kojim je povezan početak progona kršćana židovskog porijekla helenske kulture, kršćani su se raspršili po drugim krajevima i počeli propovijedali evanđelje Isusa Krista. Jedan od onih njih je bio i đakon Filip. On je počeo propovijedati u Samariji. I imao je izniman uspjeh. Nakon njega u Samariju dolaze i apostoli da bi onima koji su kršteni podijelili Duha Svetoga. I tako su otkrili da se njihovo poslanje ne može zaustaviti u Jeruzalemu, nego da su poslani puno dalje i svima. Ovaj nam ulomak nudi elemente onoga što je u Katoličkoj Crkvi na zapadu, za razliku od Crkve na istoku, dovelo do odvajanja sakramenta krizme ili potvrde od sakramenta krštenja. Naglasak nije na apostolskoj moći, nego na povezanosti s apostolima. Nijedna kršćanska zajednica ne može biti potpuno autonomna i bez povezanosti s drugim kršćanskim zajednicama. Nužno je stvoriti veze zajedništva između mjesnih crkava i univerzalne Crkve. I jednako tako, potrebno je stvoriti veze zajedništva na razini mjesnih Crkava, odnosno biskupija. Tek kad se to dogodi, Duh Sveti se može očitovati u punini.

Drugi primjer nudi ulomak iz Prve Petrove poslanice. I ovaj je ulomak nadahnut progonima. Progoni s kojima se suočavaju kršćani tog povijesnog trenutka su drugačiji od onih na samom početku kršćanstva. Šireći se među poganima kršćanstvo se susrelo s puno jačim neprijateljem od religioznih vlasti u Jeruzalemu, s Rimskim carstvom koje će, prije nego li i ono samo postane kršćansko, s većim ili manjim intenzitetom kršćane progoniti 250 godina. Poslanica želi ohrabriti novokrštenke koji u to vrijeme moraju računati s mogućnošću da i oni budu progonjeni zbog svoje vjere. Uloga Branitelja, Duha Istine, je da im Krst bude svet u njihovim srcima, kako bi bili sposobni progovoriti svima o svojoj nadi, onome zbog čega usprkos progonima jesu i ostaju kršćani. On im pomaže da dobro poznaju vlastitu vjeru koja nije vjera prolaznih osjećaja, površne pobožnosti ili zanesenostima čudesnim događajima, nego je utemeljena, postojana, čvrsta, neslomljiva vjera. Ona ne vodi računa samo o argumentima koje iznosi, nego i o načinu na koji ih iznosi, kako bi to bilo blago, s poštovanjem i dobrom savješću, prepoznajući i uvijek ponovo otkrivajući Isusa Krista i njegov primjer.

Oba ova primjera imaju svoga odjeka i u našoj svakodnevici u kojoj – kao i u slučaju prve Crkve i Crkve druge i treće generacije – glavni neprijatelj vjere nije izvan nas, nego u nama. Zato se kršćanska poruka nije mogla zaustaviti progonima, nego se progonima širila. Progoni nisu obeshrabrivali prve kršćane, nego su učvršćivali njihovu vjeru i poticali ih da budu još bolji kršćani. Sjeme mučenika je doista bilo, kako se u prvoj Crkvi govorilo, sjeme novih kršćana. Kad je neprijatelj izvan nas, koliko god da je opasan i bezočan, nemamo se čega bojati. Isus nam garantira da tad nismo sami i da će nam dati drugog Branitelja, Duh Istine, ali i da će on ponovo doći i biti s nama. Problem je, kako za prvu Crkvu tako i za Crkvu našeg vremena i svih vremena, kad naš neprijatelj nije izvan nas nego u nama samima, odnosno kad „svijet“ koji ne može primiti Duha Istine, postane naš “svijet”, kad njegov način života postane naš način, njegova logika naša logika, njegovi stavovi naši stavovi, njegova djela naša djela… Kako ovo spriječiti? Samo je jedan način, a on je u otvorenosti Branitelju, Duhu Istine, čuvati Isusovu zapovijedi ljubavi. Ljubav je najvažnija od svega. Ljubav je u temelju svega. Bez ljubavi ničega ne bi bilo. Bez nje nam ništa ne bi koristilo. Bez ljubavi ni mučeništvo nije mučeništvo nego tek još jedna tragedija. Onaj tko ljubi može za sebe reći da je kršćanin. Dodao bih da je onaj tko ljubi kršćanin, iako možda nikad nije upoznao Isusa Krista i formalno postao član kršćanske zajednice. Ljubav čini razliku. Branitelj, Duh Istine, koji djeluje gdje hoće i kako hoće, čini razliku. Ljubav je ono što Boga povezuje s nama. I nas s Bogom. I što nas treba povezivati jedne s drugima. I sa svima. To je uloga i Branitelja, Duha Istine koji nas uvijek ponovo osposobljava nas za kršćansko poslanje. A to poslanje je uvijek i samo poslanje ljubavi. Ljubav ja Branitelj, Duh Istine, kojega nam je Otac poslao. Njega uz sebe može imati, razumjeti i primiti samo onaj tko je od Boga ljubljen i tko Boga ljubi. I u Bogu ljubi sve ljude.