Održana teološko-kulturna tribina na temu: „Desiderio desideravi“

Riječka nadbiskupija u suradnji s dominikanskim samostanom sv. Jeronima organizirala je 25. travnja Teološko-kulturnu tribinu na temu: ‘Desiderio desideravi’. Naslov je to apostolskog pisma pape Franje, o liturgijskoj formaciji Božjeg naroda, kojim on želi usmjeriti vjerničku pozornost na ljepotu i istinitost kršćanske liturgije, a onda i pomoći kršćanskim zajednicama povratku na izvore liturgijske teologije (lat. ad fontes). Tribinu je vodila Andreja Jakubin, a tematsko predavanje održao je pastoralni vikar Riječke nadbiskupije i liturgičar, Mario Gerić.

‘Desiderio desideravi’ naslov je apostolskog pisma pape Franje iz 2022. godine, a dolazi od latinskih riječi koje se nalaze u Lk 22, 15: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.“ Ovim mislima Papa započinje kratko razmišljanje o ljepoti, dobroti i istini svete liturgije te poziva na sinodalno zajedništvo, a za temelj teološkog razumijevanja bogoslužja uzima dokument Drugog vatikanskog sabora, Konstituciju o svetoj liturgiji: „Sacrosanctum concilium“.

U duhu spomenutog dokumenta i nastojanja oko liturgijskog odgoja, na početku predavanja Gerić ističe kako je važno biti prisutan, odnosno biti protagonist u spasenjskom događaju te doći do osobnog iskustva susreta s Kristom. Iz te važnosti ukazuje na jedno od temeljnih pojmova Konstitucije, a radi se o aktivnom, djelatnom sudjelovanju vjernika u bogoslužju (lat. participatio actuosa). „ ‘Majka Crkva živo želi da se svi vjernici privedu punom, svjesnom i djelatnom sudjelovanju u bogoslužnim slavljima koje zahtijeva sama narav bogoslužja.’ (SC 14) Nažalost, u našem se mentalitetu sadržaj toga pojma svodi na jednu izvanjsku aktivnost prisutnih, u smislu vršenja nekih službi, a vrlo malo se odnosi na sudjelovanje moga bića, mene kao takvoga u samom događaju. Iz prava i dužnosti da sudjeluju, potrebno je voditi brigu da vjernici iz toga vrela spasenja doista crpe onaj istinski, kršćanski duh. Da bi to mogli, potrebno je činiti odgovarajuću formaciju za takvo sudjelovanje.“, kazao je Gerić.

Teološki smisao liturgije zaokružen je izričajem da je liturgijsko slavlje mjesto čovjekova osobnoga susreta s Kristom na kojem je prisutno Njegovo cjelokupno otajstvo i spasenjsko djelovanje. „Susret vremena i vječnoga ostvaren u čudesima povijesti spasenja koja susrećemo u navještaju Božje riječi, a koje se uvijek, na novi način, aktualiziraju u liturgiji Crkve te nisu samo prisjećanje na neki prethodni događaj. U tome susretu Trojstvo postavlja svoje šatore u vremenu, a vrijeme se onda prepoznaje kao dobrodošlo u ljubavi životvorna Trojstva. Dakle, Trojstvo postavlja šatore u ovome susretu i događa se nešto što je spomen-čin: mjesto Božjega prebivanja, Božje intervencije u mom životu. Vječni se u mome vremenu susreće sa mnom. Kada u životu imam iskustvo susreta s Vječnim, onda imam spomen-čin. Nama ne treba puko sjećanje na Posljednju večeru, nego imamo potrebu biti prisutni na toj večeri.“, istaknuo je Gerić.

Predavanje je zaključio govorom o važnosti liturgijskih znakova i simbola te ponovnom, nužnom zadobivanju sposobnosti njihova korištenja i razumijevanja. Za primjer uzima simbol tišine koja odražava čovjekovu zadivljenost, uronjenost i osjećaj za otajstvo koje slavi. „Cijelo euharistijsko slavlje je uronjeno u tišinu koja prethodi njezinom početku i označava svaki trenutak njezinoga obrednoga događanja. Dakle, cijelo slavlje je uronjeno u ovu tišinu koja zapravo govori o našoj zadivljenosti tim otajstvom (sensus mysterium). Važno je ući u zajednicu koja zna šutjeti pred otajstvom koje se sprema slaviti.“