Misa posvete ulja, 2023.

Drage sestre i braćo, draga braćo svećenici,

Izaijino proročanstvo, koje je nekoć odjeknulo u ušima Isusovih suvremenika u nazaretskoj sinagogi, odzvanja i danas ovdje u našoj riječkoj katedrali. I potiče nas da i mi, zajedno s njime, kažemo: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ I da nastavimo poslanje Božjeg Pomazanika – Krista, i budemo, koliko god je u našoj moći, a uz njegovu pomoć, poput njega – blagovjesnici siromasima, proglašavajući sužnjima oslobođenje, vraćajući vid slijepima, na slobodu puštajući potlačene, proglašavajući godinu milosti Gospodnje.

Veliki su to zadatci, velika odgovornost. Velika je to radost, ali i velik izazov koji trajno pred nas stavlja pitanje: Kako? Kako danas biti nositeljima Radosne vijesti? Kako otvarati oči onima koji ne vide? Kako oslobađati potlačene? Kako proglašavati Božje milosrđe?

Draga braćo svećenici, danas ćemo, kao i svake godine, obnoviti svoja svećenička obećanja. Pozivam vas da prije negoli to učinimo, zajedno s prorokom Izaijom potražimo odgovore na ova uvijek aktualna pitanja.

Naime, na više nam mjesta u svojoj knjizi prorok Izaija progovara o Mesiji – Pomazaniku. Opisuje ga kao onoga koji ima vlast, koji donosi pravdu i mir, koji je svjetlost pucima i donosi spas do kraja zemlje. Ali isto tako opisuje ga kao onoga koji je naišao na vrijeđanje i pljuvanje, prijezir i odbacivanje. Koji je uzeo na sebe grijehe naše i naposljetku se predao na smrt za nas. U liturgiji Velikoga petka čitat ćemo upravo taj tekst, koji naviješta Isusovu mučeničku smrt, iz 52. i 53. poglavlja Izaijine knjige.

U tom tekstu leži odgovor na pitanje: „Kako nastaviti Kristovo poslanje danas“? A odgovor glasi: Tako što ćemo se i mi, slikovito govoreći, „predati na smrt“. I što ćemo se nastavljati „predavati na smrt“ svakoga dana.

Što znači to „predavati se na smrt“?

To znači pustiti sve ono što nas veže za ovaj zemaljski život. Pustiti ono što posjedujemo, što skupljamo, što sabiremo. Pustiti vlastita očekivanja, želje, ambicije. Pustiti ljude: naše roditelje, braću, prijatelje. Pustiti zamjerke, ljutnje i ogorčenosti. Pustiti krivnje, grijehe i slabosti. Pustiti sve ono što nas odvaja od Krista, ali i jedne od drugih. I od braće i sestara kojima smo poslani služiti u Kristovo ime.

Predati se na smrt znači otpustiti sve ono čega se grčevito držimo, a što nas zarobljava. Osloboditi se, postati iznutra slobodan. I predati se u potpunosti Božjem vodstvu.

Onoga dana kada smo prvi put dali naša svećenička obećanja, učinili smo upravo to. Poput ribara s Genezaretskog jezera izvukli smo svoje lađe na kopno, ostavili sve i pošli za Isusom. No vrijeme čini svoje i stavlja pred nas različite izazove i različite križeve. I iznova nas vezuje i zarobljava.

Zato je važno uvijek iznova podsjetiti se da pustimo i puštamo. Razdoblje korizme služilo je i tome. Vježbati odricanje, što je isto što i puštanje, i tako se vježbati u unutarnjoj slobodi. Čistiti se od svega što se nataložilo u našim životima, a predstavlja samo bespotreban teret. Tu u prvom redu mislim na vlastite propuste i krivnje koje nas opterećuju. Ali mislim i na druge navezanosti koje nam priječe biti slobodni.

Jedna je od opasnih navezanosti nas svećenika, koja nas priječi da budemo slobodni, i navezanost na vlastiti svećenički stalež i s njime povezan ugled, privilegije i ovlasti. Ta nas navezanost vodi u klerikalizam. Kako bismo to izbjegli, a to je uvijek ponovo realna opasnost s kojom se svaki put ponovo moramo suočavati, bilo bi potrebno da i mi, poput Krista, oplijenimo sami sebe i uzmemo „lik sluge“ (Fil 2,7), odnosno osvijestimo si da, ako želimo istinski slijediti Krista, naše svećeništvo nije cilj samome sebi već je to služenje i predanje za druge.

U svijetu u kojem se uspješan život mjeri materijalnim i statusnim postignućima naš svećenički život, ako je autentičan, osuđen je na neuspjeh. Ali u tome i jest istinska unutarnja sloboda. I provokativna snaga našeg svećeničkog poslanja. Bez toga naše poslanje ne može funkcionirati na način da oslobađa. Jer ako se mi sami nismo sposobni osloboditi mjerila kojima nas mjeri svijet, kako uopće možemo očekivati da budemo za taj svijet blagovjesnici siromasima i oni koji oslobađaju zarobljene i potlačene?

„Za slobodu nas Krist oslobodi” – kaže Pavao u Poslanici Galaćanima (5,1). Ne dajmo se ponovo u jaram ropstva! Nemojmo biti poput Izraelaca koje je Bog izveo iz egipatskog ropstva, ali koji nisu dospjeli u Obećanu zemlju već su pomrli u pustinji jer su u srcima i mentalitetu ostali robovi. Nisu oni ondje umrli po Božjoj kazni već zato jer nisu htjeli ići u Obećanu zemlju, dapače – htjeli su se vratiti u Egipat. Umrli su u pustinji jer se nisu uspjeli do kraja osloboditi Egipta i njegovih slasnih lonaca, nisu uspjeli pustiti iza sebe ono što im je bilo poznato, onu sigurnost koju je to sa sobom nosilo. Bog ih je oslobodio za slobodu, ali oni nisu postali slobodni jer nisu pustili prošlost i prepustili se, u povjerenju, novosti i Božjem vodstvu.

Na današnji dan sve nas, draga braćo svećenici, pozivam da promislimo o vlastitim navezanostima, o onome što nas zarobljava i priječi u zauzetom svećeničkom djelovanju, bez zadrške, do kraja, i o vlastitoj slobodi. Na slobodu smo pozvani! (usp. Gal 5,13). Ali jesmo li se doista i odazvali tom pozivu? Jesmo li slobodni? I spremni, poput Krista, postati pšenično zrno koje umire i umirući rađa? (usp. Iv 12, 24). Jesmo li se, ponajprije mi sami, da bismo na to mogli pozvati i druge, spremni poput njega „predati na smrt“? Jesmo li spremni, poput njegovih učenika, ostaviti sve i poći za njim?

Jedini način izvršavanja našega svećeničkog poslanja koji ima smisla jest u slobodi za koju nas Krist oslobodi. Bez toga naše svećeništvo nema smisla. Samo ako smo slobodni, oslobođeni, naše svećeništvo može biti za druge, za vas, draga braćo i sestre, vas kojima nas Bog šalje da budemo svećenici – za vas, ali i s vama. Preporučujemo vašoj molitvi ovu našu slobodu za vas i s vama. Uzdam se, u duhu sinodalnoga gesla: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, u vašu pomoć i suradnju, kako bismo mogli zajedno i sudjelujući svatko sa svojim primljenim darovima, nastaviti Kristovo poslanje. Biti slobodni i oslobađati. Neka nas u tom prati zagovor našega zaštitnika sv. Vida i naše trsatske Majke Milosti.