Majka Božja Trsatska 2023.

Drage sestre i braćo,

i ove nas je godine okupio blagdan Majke Božje Trsatske, Majke milosti, u našem hrvatskom Nazaretu, gdje je, prema predaji, 10. svibnja 1291. godine iz Nazareta prenesena kuća u kojoj je živjela Sveta obitelj, a koja je potom prenesena dalje u talijanski grad Loreto. Za utjehu vjernicima papa Urban V. darovao nam je sliku Gospe Trsatske, za koju tradicija kaže da ju je naslikao sv. Luka. Ona se i danas nalazi na oltaru Svetišta, kao čuvarica našega grada, zvijezda mora i zaštitnica pomoraca te zagovornica svih nas koji joj se utječemo u različitim potrebama.

Dok gledamo i častimo Marijinu sliku, liturgija nam nudi i u ovom blagdanu ulomak Lukinog evanđelja koje riječima oslikava Marijin lik u najsvečanijem trenutku njezinog života. Luka to čini tako dobro da mu je to priskrbilo naslov slikara Blažene Djevice Marije. Zato su mu pripisane mnoge Marijine ikone, uključujući i ovu našu. Ako one i nisu izravno njegovo djelo, svaka od njih u njegovom djelu crpi svoje nadahnuće.

Lukina pripovijest o Mariji nalikuje svetopisamskim pripovijestima o pozivu Abrahama i Sare, Mojsija i drugih, napose proroka, koje je Bog pozvao da prihvate plan i da se uključe u njegovu povijest, koja je i povijest spasenja. I njezina pripovijest, kao i njihova, završava pristankom na Božji plan. Zanimljivo je promotriti kako u Marijinom slučaju dolazi do tog pristanka.

Ona se nakon uvodnog anđelovog pozdrava, najprije „smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.“

Potom, nakon što joj je anđeo navijestio začeće i rođenje Isusova, ona uzvraća pitanjem: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“

Naposljetku, nakon što joj je anđeo navijestio da će Duh Sveti sići na nju i da će začeti, Marija odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“.

Marija se najprije zbunjena, potom traži pojašnjenje i tek onda daje svoj pristanak. Slično su na Božji poziv reagirali i mnogi Božji izabranici prije nje, a i nakon nje.

Abraham i Sara pitali su se kako je moguće da dobiju dijete u starosti.

Kad ga je Bog pozvao da oslobodi njegov narod iz egipatskog ropstva, Mojsije se bojao da mu narod neće povjerovati te je Bogu dao na znanje da je u govoru spor, a na jeziku težak, te je čak naposljetku rekao: „Oprosti, Gospodine, ne bi li poslao koga drugoga?“

Prorok Jeremija je Bogu uzvratio da je dijete, da je premlad, i da ne umije govoriti.

Ono što im je zajedničko je to da su svi oni na kraju ipak prihvatili Božji poziv. Nisu slijedili svoju nego Božju volju. Nisu to učinili bez premišljanja, bez nedoumica, dvojbi i pitanja, ali su prihvatili. Svojim su se odazivom ugradili u Božju povijest, povijest spasenja. Svi redom, naposljetku i Marija, su dio Božje povijesti, povijesti spasenja.

Po Isusu Kristu začetom u Mariji i rođenom od Marije povijest spasenja je i nama ponuđena. I mi smo, kao Marija, Bogu pozvani pozitivno odgovoriti na Božji poziv i aktivno se uključiti u njegovu povijest. Marija nam pokazuje kako. Pokazuje nam i još nešto, a to je da to nije trenutak, nego proces. Poziv se ne događa jednom za svagda, nego svaki dan ponovo. Marija je rekla Bogu „da“ ne samo onoga časa kad joj je navijestio Isusovo začeće i rođenje, već i onoga časa kad je krenula u gorje u pohod Elizabeti, i svaki dan života u svome i Josipovom domu, i na putu u Betlehem, i kad je rodila, i kad su joj dolazili nepoznati ljudi, i kad joj je navijestio da će joj mač probosti dušu, pa sve do onoga časa kada je stajala uz križ svoga raspetoga sina, ali i nakon toga u iščekivanju Uskrsa, i čekanju Duhova, i u poslanju Crkve…

„Ne boj se Marijo!“, kaže anđeo Mariji za svaki ovaj trenutak. „Ne boj se!“, Bog po anđelu ponavlja i nama. I čini to svaki dan ponovo za onaj poziv koji ima s nama. U Bibliji se ovaj: „Ne boj se!“ u različitim prilikama i oblicima ponavlja 366 puta, za svaki dan u godini jednom, čak i za onaj u onoj prijestupnoj. Razlog za ovo „Ne boj se““ nije u nama, nego u Bogu. Mi smo neznatni i slabi, maleni. Tu neznatnost i malenost osjeća i Marija. To pokazuje ikona Gospe Trsatske malenom dojkom koja hrani Isusa, Marija priznaje svojim hvalospjevom Veliča. Usprkos njezinoj i našoj malenosti Bog je velik. Njemu je sve moguće. Ako to vjerujemo, možemo bez straha i s povjerenjem, jer vjera je ponajprije povjerenje, prihvatiti plan koji Bog ima s nama. Kao i Marija. Taj se plan uvijek ne poklapa s našim planovima. Nije ni s Marijinim. Zapravo, vrlo često je dosta drugačiji od planova koje mi imamo. Mi promatramo život svojim ljudskim očima. A Bog vidi dalje od toga. I zove nas da se uključimo u jednu veću povijest od svoje osobne povijesti: u povijest spasenja.

Kako bismo to učinili potrebno je da – poput Abrahama i Sare, i Mojsija, i Jeremije, i Marije – s vjerom prihvatimo Božji plan za nas. I s njime sve ono dobro što on nosi, uključujući i ono što se ne poklapa s našim vizijama i planovima, ono što nam je izazovno, teško, zahtjevno ili nam se čini nemogućim – vjerujući da Bogu ništa nije nemoguće. I da Bog zna kamo nas vodi i zašto od nas nešto traži.

Raspoznati Božji plan nije jednostavno. Primjedbe i pitanja koja Abraham i drugi, pa i sama Marija postavljaju prilikom Božjega poziva upućuju također i na to. Oni žele razaznati i raspoznati da je uistinu Bog onaj koji od njih nešto traži. Poziv je potrebno razlučivati. Tome služe pitanja. Zato je važno da i mi na životnom putu i u različitim životnim situacijama također postavimo slična pitanja i da, ako osjećamo potrebu, zatražimo i razgovor ili savjet kako bismo razotkrili stoji li iza poziva koji osjećamo Bog ili čovjek. To isto vrijedi i za Crkvu koja u svakom vremenu, pa i u ovom našem, ponovo mora razlučivati svoj poziv i svoje poslanje. Tome, na primjer, služi sinoda o kojoj se danas dosta govori.

Element koji nam može pomoći u razlučivanju svakog poziva, pa i onog Crkve, je poštivanje našeg ljudskog dostojanstva i naše slobode te dostojanstva i slobode drugih. Božji poziv se uvijek događa u slobodi i oslobađa, kako bismo i drugi zbog nas u punini ostvarili svoje ljudske potencijale i činili djela Božja. On se uvijek događa u ljubavi, kako bismo svjedočili Boga koji je Ljubav. I u povjerenju jer, kako već rekoh, vjera je ponajprije povjerenje. U Lukinoj pripovijesti, to se povjerenje, koje vodi računa o dostojanstvu Marijine osobe, prepoznaje na više razina. Bog zove Mariju zato što u nju ima povjerenje. Njegov poziv je ponuda. Marija prihvaća dijalog s Bogom i njegov poziv jer ima povjerenje u Boga i njegov plan. Bog ne ostaje s Marijom motreći svaki njezin korak, već joj daje slobodu. On ima povjerenja u Mariju i njezin odgovor na njegov poziv. Kasnije se to povjerenje širi i na sve druge koje Marija susreće, počinjući od Elizabete, Josipa, Isusa…

Bog koji ima povjerenje u Mariju ima i u nas povjerenje. I u Crkvu u kojoj nas šalje kojoj je Marija član i model. Zato i nas zove kao i Mariju da budemo njegovi suradnici u povijesti spasenja, graditelji njegovog kraljevstva ovdje na zemlji. Želi da i mi, kao Marija, stavimo svoj život u njegovu službu. I za to nas opskrbljuje potrebnim darovima Duha Svetoga, ostavljajući nam  potrebnu slobodu u prihvaćanju i razlučivanju, a zatim i ostvarenju njegovog poziva s nama. Taj poziv ima različite oblike. Može tražiti od nas potpunu promjenu života, kao od Abrahama, proroka ili Marije, a može se i sastojati, i najčešće se sastoji, u malim koracima i djelima koja čine naš svakodnevni život. Nije važno je li to što se od nas traži veliko ili malo. Važno je da i naš odgovor bude „da“, s povjerenjem u Božji plan, odnosno da mu odgovorimo onako kako mu je svaki dan i u svim situacijama odgovarala Marija. Znam da to nije uvijek lako, ali ne bojmo se. Bogu je sve moguće! U Marijinu, ali i našem slučaju. A s nama je i naša Gospa Trsatske, Majka milosti, čuvarice našega grada, ali i naših srca u kojima se začinje i rađa svaki poziv. Ona nas trajno ohrabruje svojim primjerom i rado prati svojim majčinskim zagovorom.