Krštenje Gospodinovo (A)

Nije dovoljno znati i ispovijedati da je Isus iz Nazareta Mesija – Krist i da smo i mi u njemu postali ljubljeni Božji sinovi i kćeri. Potrebno je iz toga otajstva i primljenog dostojanstva bogosinovstva živjeti.

 

Krštenje Gospodinovo (A), 2023.

 

Evanđelist Matej prikazom Isusovog krštenja u tri slike sažima postuskrsnu vjeru Crkve koju smo danas u ulomku iz Djela apostolskih čuli i u Petrovom navještaju u Kornelijevoj kući „Isusa iz Nazareta (kojega) Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljujući sve kojima bijaše ovladao đavao“,  .

 

Prva slika su „otvorena nebesa“. „Otvorena nebesa“ su teološki pojam kojim nam evanđelist prenosi poruku da je Bog u Isusu iz Nazareta trajno rastvorio nebesa koja su grijehom privih ljudi bila zatvorena i sišao k nama da bi nas spasio i tako konačno učinio ono za čim je čeznuo i za što je molio starozavjetni čovjek, kojemu se osobito posljednjih stoljeća činilo da je nebo zatvoreno i da Bog šuti, a što na svoj način s pojmom “žudnja” izražava i Izaijino proročanstvo iz prvog čitanja.

 

Druga slika je slika goluba koja se nadovezuje na onu o otvorenim nebesima. Dotada ako bi se nebesa i rastvarala, rastvarala bi se da bismo bili kažnjeni, kao u slučaju potopa ili Sodome i Gomore. Duh u liku goluba nad Isusom iz Nazareta poručuje da se nebesa ovaj put nisu rastvorila da bismo bili uništeni, nego da bismo bili spašeni, u skladu s Izaijinim navještajem u prvom čitanju. Duh u liku goluba predstavlja Isusa iz Nazareta kao novog krstitelja, a krštenje Duhom Svetim, koje se već nad njim događa, kao novo krštenje.

 

Treća slika je glas s neba i poruka: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Taj glas i ta poruka nisu bili toliko važni na samom početku Isusovog djelovanja, koliko su postali važni nakon Isusove muke i smrti koji su i za njegove učenike značili potpuno razočarenje. Isus iz Nazareta je kao bogohulnik bio osuđen i ubijen sramotnom smrću na križu. Bilo kojem Židovu bilo je, a i danas je, neshvatljivo da bi netko tko tako završi mogao biti Mesija – Krist. Očevim glasom, koji progovara u Starom zavjetu iz kojega je evanđelist posudio taj glas, evanđelist Matej ponajprije kršćanima iz židovstva prenosi poruku da je to i te kako moguće. Poručuje im da je Isus iz Nazareta doista Božji Sin i Krist – Mesija, odnosno onaj u čijim je riječima, djelima i osobito onom najvišem daru, daru života, moguće prepoznati sliku Boga. Isus iz Nazareta je za Boga ljubljeni Sin, a što znači i jedinstveni u odnosu na sve druge u kojima je i po kojima je Bog govorio u povijesti spasenja. Porukom da je on onaj u kojemu je Bogu sva milina, evanđelist svoje čitače iz židovstva, a s njim i nas, vraća današnjem prvom čitanju i Izaijanoj pjesmi o Sluzi Jahvinu s kojim su prvi kršćani poistovjetili Isusa iz Nazareta i u kojoj su pronašli i pronalaze izlaz iz svoje zbunjenosti zbog neshvatljivog i sablažnjivog završetka njegovog ovozemaljskog života. Ima, međutim, ovdje i još nešto na što nas na neki način želi upozoriti Petar i njegov navještaj vjere u Isusa u domu rimskog satnika Kornelija koji će kao prvi među poganima postati kršćanin. To je poruka „da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“ U toj se poruci nalazi utjeha za sve nas koji nismo po krvi pripadnici obećanog naroda, ali smo to postali po vjeri i krštenju, kad je i nad svakim od nas u onome koji je Sin, a po kojemu smo svi mi postali Božji sinovi i kćeri, odjeknuo Očev glas: „Ti si (sin) moj, ljubljeni (moja ljubljena kći)! U tebi mi sva milina!“

 

Nije dovoljno znati i ispovijedati da je Isus iz Nazareta Mesija – Krist i da smo i mi u njemu postali ljubljeni Božji sinovi i kćeri. Potrebno je iz toga otajstva i primljenog dostojanstva bogosinovstva živjeti. Nama kršćanima je to moguće ne zbog naše posebnosti, nego onoga što nam je Bog učinio i čini. A on je učinio da smo i mi u svom krštenju pomazani ili kršteni „Duhom Svetim i snagom.“ I čini da s tim pomazanjem trajno dobivamo potrebne milosti u izvršenju one zadaće koja nam je povjerena, a ona je da i mi, kao Božji sinovi i kćeri, Isusova braća i sestre, a u njemu također braća i sestre svih ljudi, za njim i s njim, prođemo „zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.“

Skip to content