Korizmena duhovna obnova za mlade: Samo se srcem dobro vidi!

Četvrti dan pučkih misija, koje se održavaju povodom 100. obljetnice gradskih župa Prvostolnog dekanata Riječke nadbiskupije, protekao je u znaku korizmene duhovne obnove za mlade. Misno slavlje u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske 9. ožujka predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić. Duhovna obnova zaključena je prigodnom katehezom i klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom koje su predvodili pučki misionari: Mihovil Kurkut i Ivan Seletković.

Nadbiskup Uzinić vjernike je podsjetio kako je kršćanin onaj koji Krista prepoznaje u bratu i sestri, osobito u bratu i sestri koji su u potrebi. „Kršćanin prestaje biti kršćanin onog trenutka kada vidi samo sebe i svoj interes, a zaboravi brata i njegovu potrebu. Zato je potrebno pročistiti pogled srca kako bismo gledali i vidjeli onako kako vidi Krist.“

Pozvao je vjernike na dublji i intenzivniji ulazak u sebe kako bi, u ovim misijama i duhovnoj obnovi, mogli napraviti radikalniju promjenu te izlazeći iz sebe primijetiti Gospodina i Njegove poruke, a zatim braću i sestre s kojima žive.

Osvrnuvši se na prvo čitanje iz Knjige proroke Jeremije i govor o srcu koje je od svega podmuklije, jedva popravljivo – tko da ga pronikne? (usp. Jer 17,9), nadbiskup Uzinić uputio je mladima misao vodilju svoje homilije: „Samo se srcem dobro vidi!“

„Gledajući našim ljudskim očima, vidimo drugačije nego Gospodin. Mi vidimo da je blago onome koji dobro živi, koji ima sve i da je jadan onaj koji nema ništa. Ali ako gledamo očima srca, onda stvari postaju drugačije. Onda ono što nam se ljudskim očima može činiti kao ‘blago’ dobiva drukčije značenje.“, istaknuo je nadbiskup Uzinić.

U istome duhu nadovezao se i na parabolu iz evanđelja o bogatašu i Lazaru te rekao da ona nije govor o onome što će se dogoditi tek iza smrti, već je to govor o onome što se događa već sada. Ali, da bi se ta stvarnost mogla vidjeti, ne smije se gledati ljudskim očima i logikom ovoga svijeta, već očima srca, odnosno Božanskom logikom. Pri tome je pozornost skrenuo na činjenicu kako bogataš iz evanđelja nema ime jer mu je bogatstvo kojemu služi dalo identitet. Lazar, s druge strane, ima ime jer je ostao do kraja ono što on uistinu jest – ostao je čovjek! Bogataš, kojega je Bog obdario mnogim stvarima, nije uvidio Božji najznačajniji dar koji je odredio njegovu sudbinu – brata čovjeka. On je vidio sebe, ali nije vidio drugoga.

Na kraju propovijedi nadbiskup Uzinić je aktualizirao mnoge današnje „Lazare“ koji se nalaze izvan crkve, na autobusnom i željezničkom kolodvoru te je potaknuo vjernike na promišljanje: „Jesmo li mi u odnosu prema njima bogataši? Jesmo li izgubili ime?“