Europska sinodalna skupština: Jasan znak jedinstvene pripadnosti Kristu

Izvor: IKA

Biskupi europskog kontinenta preuzeli su na sebe obavezu daljnjeg razvoja „sinodalne Crkve“, slijedeći upute pape Franje, radujući se što su radovi Kontinentalne skupštine u Pragu bili „očiti znak naše jedinstvene pripadnosti Kristu“.

Na Kontinentalnoj sinodalnoj skupštini u Pragu sudjelovalo je dvjestotinjak sudionika: 156 delegata iz 39 europskih biskupskih konferencija, te 44 delegata koji su došli na poziv Vijeća biskupskih konferencija Europe. Njima se pridružilo 270 delegata koji su zborovanje pratili online, među njima i troje iz Riječke nadbiskupije. Skupština je održana od 5. do 9. veljače, a završila je prihvaćanjem završnog dokumenta te tiskovnom konferencijom nakon susreta biskupa 12. veljače.

Tiskovni ured Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) oglasio se na kraju Europske kontinentalne sinodalne skupštine u Pragu 12. veljače priopćenjem u kojem podsjećaju da je obveza biskupa da nastave putem sinodalne Crkve predstavljena u zaključnoj noti biskupa koji su se od 10. do 12. veljače okupili u Pragu kako bi razmišljali o sadržajima završnog dokumenta netom završene sinodalne skupštine. Taj je susret biskupâ bio potaknut Radnim dokumentom za kontinentalnu fazu (br. 108).

Nakon sudjelovanja na tom crkvenom zborovanju, čiji su zaključci već objavljeni, a uskoro će biti objavljen i opsežan završni dokument koji je na tom zborovanju prihvaćen, biskupi su istaknuli izazove i pitanja koja treba dublje razraditi kako bi taj sinodalni hod postao konkretna praksa u Crkvi.

Zaključnu notu koju su biskupi Europe uputili dan ranije prenosimo u cijelosti:

„Zahvaljujemo Gospodinu na iskustvu sinodalnosti koje nas je sve – biskupe, svećenike, posvećene osobe i laike – po prvi put okupilo jedne uz druge na kontinentalnoj razini. Raduje nas što smo ovih dana u Pragu uvidjeli da su trenuci molitve proživljeni zajedno, a još više radovi na skupštini bili duboko duhovno i istinski sinodalno iskustvo. Međusobno slušanje, plodan dijalog, pričanje o tome kako su naše crkvene zajednice doživjele prvu fazu sinodalnog procesa i pripremale se za ovaj kontinentalni susret jasan su znak jedinstvene pripadnosti Kristu.

Nacionalna izvješća, rad u grupama i mnogi interventi koje smo čuli slili su se u završni dokument predstavljen na Skupštini koji će predstavljati doprinos Crkava u Europi izradi Instrumentuma laboris Sinode. Zahvaljujemo svima onima koji su dijelili s drugima svoja iskustva iskreno i s poštovanjem prema različitim senzibilitetima. Zahvaljujemo isto tako Uredničkom odboru za veliki posao objavljen u izradi tog dokumenta.

Kao plod ovog sinodalnog iskustva, mi biskupi preuzimamo na sebe obvezu i dalje živjeti i promicati sinodalni proces u strukturama i životu naših biskupija. Ovo iskustvo revne brige za čitavu Crkvu u Europi ohrabrilo nas je u našem zalaganju da vjerno živimo svoje sveopće poslanje. Obvezujemo se da ćemo podržati upute Svetoga Oca, Petrova nasljednika, da postanemo sinodalna Crkva jačana iskustvom zajedništva, sudioništva i poslanja u Kristu.

Želimo zajedno, kao sveti Božji ljudi, vjernici laici i pastiri, putovati kao hodočasnici putovima Europe i naviještati radost evanđelja koja izvire iz susreta s Kristom i želimo to činiti zajedno s našom braćom i sestrama iz drugih kršćanskih konfesija.

Zalagat ćemo se za to da raširimo naše šatore kako bi naše crkvene zajednice još više postale mjesta gdje se svatko osjeća prihvaćenim.“

Zaključne preporuke

Vijeće Europskih biskupskih konferencija već je 9. veljače objavilo kratki dokument u kojem su sadržana opažanja s Europske kontinentalne sinodalne skupštine u Pragu. Konačni dokument bit će objavljen naknadno.

„Nakon četiri dana slušanja i dijaloga na temelju odjekâ koje je izazvao Radni dokument za kontinentalnu fazu u Crkvama iz kojih dolazimo, kao Europska kontinentalna skupština svjesni smo da smo doživjeli duboko duhovno iskustvo kroz sinodalnu metodu.

To je plod na kojem zahvaljujemo Duhu koji nas je vodio i koji ovdje želimo podijeliti. Proučili smo spoznaje koje su crkvene zajednice našeg kontinenta stekle kroz sinodalni proces, kao i napetosti i pitanja s kojima se suočavaju europske Crkve [1].

Ponajprije, ponovno smo oćutjeli bol zbog rana koje obilježavaju našu noviju povijest, počevši od rana koje je Crkva zadala zlostavljanjem koje su počinili pojedinci u vršenju svoje crkvene službe ili radu u Crkvi pa sve do rana koje je izazvalo monstruozno nasilje agresorskog rata koji izaziva krvoproliće u Ukrajini te potres koji je razorio Tursku i Siriju.

Taj, bogat i oduševljen, rad, iako nije bio lišen problema i teškoća, omogućio nam je da pogledamo u oči Crkvu u Europi, sa svim blagom dviju velikih latinskih i istočnih tradicija koje je čine. Sa sviješću koja je sve više rasla kako je Skupština odmicala, danas osjećamo da možemo potvrditi kako je lijepa ta naša Crkva, nositeljica raznolikosti koja je ujedno i naše bogatstvo. Osjećamo da je volimo još dublje, unatoč ranama koje je zadala, za koje treba moliti oproštenje kako bi se moglo zaista krenuti putem pomirenja, ozdravljenja sjećanja i prihvaćanja ranjenih osoba. Uvjereni smo da ti osjećaji ispunjavaju također srca svih onih koji su od rujna 2021. bili uključeni u hod Sinode 2021.-2024.

U danima održavanja Skupštine stekli smo duhovno iskustvo koje nas je dovelo do toga da, po prvi put, doživimo da je moguće susretati se, slušati jedni druge i razgovarati polazeći od naših različitosti i bez obzira na brojne prepreke, zidove i barijere koje nam povijest stavlja na put. Moramo voljeti raznolikost unutar naše Crkve i podupirati jedni druge u uzajamnom poštivanju, osnaženi vjerom u Gospodina i snagom njegova Duha.

Zato želimo da naš hod i dalje bude u sinodalnom stilu: više od metodologije, smatramo to načinom života naše Crkve, zajedničkog razlučivanja i prepoznavanja znakova vremena. Konkretno, želimo da ova Kontinentalna skupština ne ostane izdvojeno iskustvo, nego da postane povremeni sastanak, utemeljen na općem usvajanju sinodalne metode kojom će biti prožete sve naše strukture i postupci na svim razinama. U tom će stilu biti moguće uhvatiti se u koštac s pitanjima oko kojih naši napori trebaju rasti i intenzivirati se: praćenje povrijeđenih osoba, protagonizam (istaknuta uloga) mladih i žena, otvorenost za učenje od osoba s ruba društva i dr.

Taj nam sinodalni stil također omogućuje da se suočavamo s napetostima iz misionarske perspektive, a da nas pritom ne paralizira strah, nego da iz toga crpimo snagu za nastavak svog puta. U našem radu posebno su izašle na vidjelo dvije napetosti. Prva potiče na jedinstvo u različitosti, kloneći se napasti jednolikosti. Druga povezuje spremnost na prihvaćanje kao svjedočanstvo Očeve bezuvjetne ljubavi prema njegovoj djeci s hrabrošću naviještanja istine Evanđelja u njezinoj cjelovitosti: Bog je taj koji obećava „Ljubav će se i istina sastati“ (usp. Ps 85, 11).

Znamo da je sve to moguće zato što smo to doživjeli na ovoj Skupštini, ali još više zato što to svjedoči život Crkava iz kojih dolazimo. Ovdje posebno mislimo na ekumenski i međureligijski dijalog, koji je snažno odjeknuo u našem radu. Ali, iznad svega, držimo to mogućim zbog prisutnosti milosti u našoj sredini: izgradnja Crkve koja je sve više sinodalna, naime, predstavlja način da se konkretizira jednakost u dostojanstvu svih članova Crkve, utemeljene u krštenju koje nas oblikuje kao djecu Božju i udove Kristova tijela, suodgovorne za jedinstveno poslanje evangelizacije koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi.

Uvjereni smo da nas nastavak Sinode 2021.-2024. može u tome podržati i pratiti, posebno kroz suočavanje, na razini Sinodalne skupštine, s nekim prioritetima:

– produbiti praksu, teologiju i hermeneutiku sinodalnosti. Moramo ponovno otkriti nešto što je drevno, što pripada naravi Crkve i što je uvijek novo. To je zadatak za nas. Činimo prve korake na putu koji se otvara malo po malo dok njime idemo;

– baviti se značenjem Crkve koja je sva ministerijalna, kao horizontom u koji treba uključiti razmišljanje o karizmama i službama (zaređenim i nezaređenim) i odnosima među njima;

– istraživati oblike sinodalnog vršenja vlasti, odnosno službe praćenja zajednice i čuvanja jedinstva;

– pojasniti kriterije za razlučivanje sinodalnog procesa i koje odluke pripadaju kojoj razini, od mjesne do sveopće.

– donijeti konkretne i hrabre odluke o ulozi žena u Crkvi i njihovoj većoj uključenosti na svim razinama, pa tako i u procesima odlučivanja i donošenja odluka (decision making and taking);

– uzeti u razmatranje napetosti oko liturgije, tako da se u sinodalnom duhu euharistija ponovno shvaća kao izvor zajedništva;

– posvećivati brigu odgoju za sinodalnost čitavog Božjeg naroda, posebno u pogledu razlučivanja znakova vremena u cilju vršenja zajedničkog poslanja;

– obnoviti živi osjećaj za poslanje, premostiti jaz između vjere i kulture kako bi evanđelje našlo put do srca ljudi, pronaći jezik koji je kadar artikulirati tradiciju i posuvremenjivanje (aggiornamento), ali, nadasve, namjesto da se govori o ljudima ili govori ljudima, biti im suputnici na njihovu putu. Duh traži od nas da slušamo vapaj siromaha i zemlje u našoj Europi, a posebno očajnički vapaj žrtava rata koje traže pravedan mir.

Voljeti Crkvu, bogatstvo njezine različitosti, nije oblik sentimentalizma koji je svrha samom sebi. Crkva je lijepa zato što je Gospodin takvom želi, s obzirom na zadaću koju joj je povjerio: naviještati Evanđelje i pozivati sve žene i muškarce da uđu u dinamiku zajedništva, sudjelovanja i poslanja koje čini njezin razlog postojanja (raison d’être), oduhovljena trajnom životnošću Duha. Voljeti našu europsku Crkvu znači obnoviti našu obvezu nastavljanja tog poslanja, također na našem kontinentu, u kulturi obilježenoj mnogim različitostima koje poznajemo.

Nastavak našeg sinodalnog hoda povjeravamo svecima zaštitnicima i mučenicima Europe! Adsumus Sancte Spiritus!“, navodi se u nacrtu završnog dokumenta s Europske kontinentalne sinodalne skupštine održane u Pragu od 5. do 12. veljače 2023. godine.