3. vazmena nedjelja 2023.

U zajednici i po zajednici Isus uskrsnuli ostaje trajno prisutan s nama i među nama. I u Crkvi ga je moguće uvijek ponovo susresti. I u njoj, usprkos svim njezinim slabostima jer je sastavljena od slabih ljudi, uvijek ponovo možemo dijeliti ono od čega polazi naša kršćanska vjera i čemu se uvijek ponovo vraća, ono zbog čega jesmo kršćani i zbog čega postoji Crkva, a to je vjera u Isusovo uskrsnuće.

Dvojica Isusovih učenika bježe u Emaus. Jedan od njih se zove Kleofa. Drugome ne znamo ime. Nije to slučajno. To je moje i tvoje ime. Ne znamo ni gdje je bio Emaus. Ni to nije slučajno. Emaus je uvijek i ponovo ono prema čemu bježimo iz crkvene zajednice jer smo razočarani zbog nečega što se u njoj događa ili ne događa.

Postoje različiti razlozi zbog kojih možemo biti razočarani s crkvenom zajednicom i načinom na koji ona vrši svoje poslanje. Često, međutim, ti razlozi nisu samo u zajednici i njezinim manjkavostima, nego su i u nama samima. Tako je to i u slučaju ove dvojice.

Njihovo razočarenje nije uzrokovano samo slabostima zajednice, nego su razlozi i u njima samima. Važno je, međutim, uočiti da današnje evanđelje ipak ne stavlja naglasak na razočaranja i na bijeg iz zajednice nego na povratak u zajednicu.

I u tom kontekstu stavlja naglasak na ono što čini uskrsnuli Isus, a što omogućuje da se dogodi taj povratak u zajednicu. A uskrsnuli Isus im prilazi, hoda i razgovara s njima, s njima večera. Dvojici odbjeglih prijatelja Isus ne želi ništa dokazati. On je prema njima nježan. Želi ih potaknuti da sami zaključe. I da se vrate. Isus nam, zapravo, pokazuje načine na koje se to i danas može i treba dogoditi.

Ponajprije se trebamo pridružiti onima koji su se razočarali i odlutali, hodati s njima njihovim korakom i strpljivo ih slušati, ali i razgovarati s njima, polazeći od toga što im se dogodilo, njihove svakodnevice. Ona je znak vremena koji smo pozvani razlučivali i rasvjetljavati poviješću spasenja koja je svoj vrhunac imala i ima u otajstvu Isusove muke, smrti i njegova uskrsnuća. Uskrsnuće je potvrda i znak da je sve što je Isus govorio i činio istina. Ono je dokaz neizmjerne ljubavi prema nama ljudima, prema svakom čovjeku.

Zatim je potrebno da zajednički lomimo kruh. To možemo razumjeti i u smislu djelotvorne ljubavi koja je najbolji dokaz da smo Kristovi učenici, ali i u smislu euharistije u kojoj se cjelokupno otajstvo spasenja ponavlja na sakramentalni način. U ovom su ulomku ponuđeni svi elementi euharistijskog slavlja, od svečanog ulaska slavitelja, preko službe riječi i propovijedi do lomljenja kruha ili euharistije i poslanja. „Lomljenje kruha“, odnosno euharistija, je za ovu dvojicu bilo okidač da bi oči njihovog srca koje je do tada, kako ispovijeda jedan od njih, gorjelo zbog riječi koje su slušali, moglo progledati i vidjeti i Isusa, i Crkvu, ali i sebe same, u bijegu.

I konačno za ostati s Isusom i Isusov je ponovo potrebna zajednica, Crkva u koju se ova dvojica vraćaju. Oni se više ne boje noći jer su sinovi novoga dana, dana uskrsnuća. U zajednici i po zajednici Isus uskrsnuli ostaje trajno prisutan s nama i među nama. I u Crkvi ga je moguće uvijek ponovo susresti. I u njoj, usprkos svim njezinim slabostima jer je sastavljena od slabih ljudi, uvijek ponovo možemo dijeliti ono od čega polazi naša kršćanska vjera i čemu se uvijek ponovo vraća, ono zbog čega jesmo kršćani i zbog čega postoji Crkva, a to je vjera u Isusovo uskrsnuće.