24. nedjelja kroz godinu

I današnji evanđeosku ulomak je uzet iz Isusove Besjede o Crkvi, u kojoj se nalaze načela suživota u crkvenoj zajednici. Prošle nedjelje su nam bile ponuđene upute kako trebamo upozoravati braću i sestre koji su se ogriješili o nas i Crkvu. Ove nam nedjelje evanđelje progovara o dužnosti opraštanja braći i sestrama. Dok je nastojanje da se brata ili sestru ponovo vrati u potpuno crkveno zajedništvo imalo svoje ograničenje u volji brata ili sestre, dužnost opraštanja braći i sestrama nema granica. Bez obzira na to što brat ili sestra čine i nastavljaju činiti, naša kršćanska obveza je opraštati im. To opraštanje nije do sedam puta, kako je to mislio Petar, nego uvijek.

Lako je reći da trebamo oprostiti. Ali nije lako oprostiti. Osobito su toga svjesni oni koji su osobno proživjeli ratne strahote i izgubili nekog od svojih bližnjih ili sami pretrpjeli neko nasilje u obitelji, Crkvi, društvu… Postoje rane koje teško ili nikako zacjeljuju i koje uvijek ponovo ranjavaju naše srce. Svjesni da je oprost nešto bez čega kao kršćani ne mogu kršćanski živjeti neki kažu da opraštaju, ali da ne mogu zaboraviti. Je li to ozračje u kojemu je moguće pronaći snagu oprostiti, onako kako to od nas traži Krist? Potrebno je pamtiti da bi nam povijest bila učiteljica kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Ali ne smijemo pamtiti tako da to pamćenje ne dozvoljava zacjeljenje rana. Pamćenje koje drži otvorene rane ne pogoduje opraštanju. Ono se znade lako pretvoriti u zlopamćenje. Povijest na ovim našim prostorima to najbolje pokazuje.  Zbog zlopamćenja su se izmjenjivali zločinci i žrtve, tako što su žrtve ili oni koji su djelovali u njihovo ime postajali zločinci, a zločinci ili oni za koje se držalo da ih predstavljaju postajali žrtve. Pamćenje koje je postalo zlopamćenje veoma je opasno. Zato nam je potrebno čišćenje povijesnog pamćenja, kako je govorio sv. Ivan Pavao II. No ono ne može doći odozgo i biti naloženo. Čišćenje povijesnog pamćenja na kojemu je moguće graditi pravi oprost, započinje u dubini srca svakog pojedinca.

Da bismo mogli krenuti tim putem i svatko od nas osobno mogao započeti pročišćavati povijesno pamćenje koje je preduvjet za iskren i djelotvoran oprost, Isus nam je u današnjem evanđelju ponudio još jednu parabolu. Tom parabolom Isus alegorijski opisuje Boga u slici kralja koji želi urediti račune sa svojim slugama. Mi se možemo prepoznati u slici slugu. Bog želi srediti račune, ali on i oprašta uvijek i neizmjerno. Neizmjernost Božjeg opraštanja osobito je istaknuta u veličini duga koji je iznosio deset tisuća talenata, odnosno 164 tone zlata. Ali da bi mogao funkcionirati Božji oprost nama, on se mora širiti od nas prema drugima i njihovim dugovima prema nama. Ovo je ono što molimo kad u Očenašu govorimo: „otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Nažalost, često zaboravljamo povezanost između onoga što nam je otpušteno i što mi trebamo otpustiti. U paraboli dug sudruga sluge kojemu je oprošten veliki dug iznosi samo sto denara, odnosno 30 grama zlata. Kontrast između onih 164 tone i ovih 30 grama je tako velik da mu nije potrebno dodatno tumačenje. Pogađa u samo srce u kojemu se treba dogoditi proces pročišćenja i opraštanja. Ne radi se ovdje o nekom našem neizmjerno dugu prema Bogu zbog njegovih darova ili naših grijeha nego o Božjoj ljubavi koja neizmjerno nadilazi svaku ljudsku ljubav koju mi dugujemo jedni drugima. Grijeh prekida našu povezanost s tom neizmjernom Božjom ljubavlju, a Božje opraštanje tu povezanost ponovo uspostavlja. Ipak da bi ta povezanost u ljubavi s Bogom mogla funkcionirati, nužno se mora očitovati u sposobnosti opraštanja i ljubavi koju dugujemo svima, uključujući i one koji su nas povrijedili svojim mislima, riječima, djelima i propustima. Zato im trebamo i oprostiti onako kako je to Bog učinio nama.

Parabola kaže da je ovaj kontrast pogodio njihove sudrugove i da su se požalili kralju koji je sa slugom kojemu je bio oprostio postupio onako kako je on postupio sa svojim sudrugom kojemu nije oprostio. Nije ovo poruka o tome što će Bog učiniti onima koji ne opraštaju. Njih ostavimo Bogu i njegovoj milosrdnoj ljubavi. Parabola još manje želi da se žalimo na svoju braću i sestre koji ne uspijevaju oprostiti da bi ih stigla Božja kazna. Ljubav to ne radi. Parabola ne želi da gledamo druge. Ona želi da ispitamo sami sebe. I da počnemo činiti drugima, ono što je Bog prvi učinio nama. A on nam je oprostio. Isus Krist je dokaz. On želi da i mi opraštamo jedni drugima. Želi to zbog drugih, ali i zbog nas samih. Neopraštanje ne nanosi toliko štetu onome kojemu ne želimo oprostiti, koliko je nanosi nama koji ne opraštamo. Možda se tu krije prijetnja koju naslućujemo u prispodobi? Ne znam. Ali znam da Isus i zbog nas želi da opraštamo. I to ne do sedam puta. Nego do sedamdeset puta sedam. I znam još nešto. Znam da ćemo samo ako oprostimo od srca, znajući da je i nama oprošteno, moći sa sv. Pavlom u ispovjediti da ne živimo i ne umiremo sebi i za sebe, nego za Gospodina, odnosno da se u svom odnosu prema drugima ne vodimo onim što nam savjetuje ljudska logika, nego onim što nam svojim riječima i primjerom predlaže naš Gospodin Isus Krist.

 

Skip to content