19. nedjelja kroz godinu
  • Kroz čitavu kršćansku povijest, osobito tijekom dugih noći kojima je ta povijest bila obilježena i kad se činilo da Krista nije bilo, da je zaspao, on je bio s Crkvom i svojima. Kad god ga je Crkva zazvala, on ju je spasio. I danas je tako. Iako nam se čini kao da Krista nema, kao da svijet ide dalje bez njega i njegovog evanđelja, on je trajno prisutan. I živ.

Evanđeoski ulomak ove nedjelje je istovremeno i pripovijest o onome što se dogodilo prije gotovo dvije tisuće godina na Genezaretskom jezeru i simbol onoga što se, na ovaj ili onaj način, događa svakom od nas kojima se naviješta ovo evanđelje.

Lađa šibana valovima i protivnim vjetrovima Petrova je lađa kojom su, udarani protivnim vjetrom, plovili Petar i drugi učenici. To je i lađa koju nazivamo Crkva kojoj ja na čelu Petrov nasljednik papa Franjo. I ona je također udarana protivnim vjetrom. Nije naše vrijeme po tom posebno. Tako je bilo u svim vremenima Crkve. Tako će biti do kraja. Te se protivne sile očituju ponekad izravno, kroz progone i otvoreno neprijateljstvo. I danas su kršćani jedna od najprogonjenijih skupina u svijetu. Ponekad te protivne sile znaju preuzeti lukavije oblike iskorištavanja Crkve, neuvažavanja i podmetanja… Kao što valovi i protivni vjetrovi nisu bili pravi problem Isusovih učenika tako ni te protivne sile nisu pravi problem Crkve. Pravi problem i u njihovom i u našem slučaju su strah i sumnje.

Strahovi i sumnje Isusovih učenika su i naši strahovi i sumnje. Crkva je zajednica vjernika, ali je ona istovremeno i zajednica nesavršenih ljudi, ljudi slabe vjere koji nerijetko počinju sumnjati. Kad oko nas izblijede znakovi Božje prisutnosti u svijetu jer ju Crkvi i među kršćanima nema dovoljno ljubavi i prijateljstva, jer u nama svećenicima i posvećenim osobama nema dostatne gorljivosti, da ne kažemo i štogod gore, jer u braku nema vjernosti i predanosti pa su rastave gotovo postale pravilo, jer se u društvu u kojemu živimo još uvijek nije iskorijenilo mito, korupcija, klijentelizam i pogodovanje, jer dobro i istina zbog političkog oportunizma gubi bitku protiv zla i laži, jer smo osobno pogođeni bolešću, nesrećom, smrću bližnjih itd., onda nam neizbježno postaje mnogo teže nastaviti vjerovati u Boga i vjerovati čovjeku, osobito vjerovati Crkvi i braći kršćanima.

Događaj koji nam prenosi evanđeoski ulomak nas želi naučiti da je Isus Krist i tad s nama. Kroz čitavu kršćansku povijest, osobito tijekom dugih noći kojima je ta povijest bila obilježena i kad se činilo da Krista nije bilo, da je zaspao, on je bio s Crkvom i svojima. Kad god ga je Crkva zazvala, on ju je spasio. I danas je tako. Iako nam se čini kao da Krista nema, kao da svijet ide dalje bez njega i njegovog evanđelja, on je trajno prisutan. I živ. Prisutan je drugačije, ali je tu na otajstven način u sakramentima, osobito euharistiji, u svojoj riječi, u Crkvi, u braći i sestrama, osobito u potrebnima, onima kojima je najviše potrebna njegova prisutnost i blizina, a mi im je možemo dati. Čitava ljudska povijest obilježena je njegovom prisutnošću jer on je svojom smrću i uskrsnućem promijenio tijek povijesti. Ljudska povijest je postala povijest spasenja. I naše vrijeme, vrijeme milosti.

Treba ga samo prepoznati. I zazvati molitvenim krikom kao svoga Spasitelja: „Gospodine, spasi me!“ Pokušajmo to s vjerom danas učiniti za sebe, za svoju obitelj, župnu zajednicu i biskupiju, svoje mjesto, grad i županiju, za svoju domovinu, Crkvu i sav svijet. Kriknimo Isusu iz dubine svoga srca: „Gospodine, spasi me!“ I osjetiti ćemo olakšanje. I u njemu, Isusu Kristu naše Spasitelju, ćemo pronaći utočište i utjehu u svim kušnjama i poteškoćama koje nas muče.

Skip to content