15. nedjelja kroz godinu

Zašto Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima? Postoje dva odgovora na ova pitanja.

Sijač božanskog sjemena je rasipan sijač. Ta se rasipnost u Isusovoj paraboli pokazuje četirima različitim vrstama tla na koja on sije svoje božansko sjeme. O vrsti tla, odnosno o nama koji smo primili Božju riječ, ovisi hoće li Božja riječ koja nam je ponuđena ostati besplodna ili će donijeti obilne plodove spasenja. Prema paraboli, tlo na koje božansko sjeme pada je ponekad „uz put“, gdje ne može donijeti ploda jer: „Dođoše ptice i pozobaše ga.“ Ponekad je „kamenito“ „gdje nemaše dosta zemlje … odmah izniknu … a kad ogranu sunce izgorje i … osuši se.“ Ponekad je trnovito pa „trnje uzraste i uguši ga.“ Iznimka od navedenih tipova tla koja ostaju neplodna, je „dobra zemlja“. To je tlo koje, ljudski gledano, jedino zaslužuje da bude zasijano. I samo ono „davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.“

Zašto sijač božanskog sjemena sije tako kako sije? Zašto sjeme svoje riječi ne zasije samo na „dobru zemlju“, nego je sije „uz put“ iako zna da će je tamo odnijeti „Zli“ ili na kamenito tlo gdje nema i ne može biti korijena nego je prisutna samo nestalnosti i kolebanja ili u trnje koje će, svi to znaju, ugušiti biljku i neće joj dozvoliti da se razvije i naraste? Zašto, drugim riječima, Bog svoju riječ spasenja ne ponudi samo onima koji će je prihvatiti i učiniti plodnom, nego je sije i u onima koji je ne prihvaćaju ili je prihvaćaju tek površno ili je nakon prihvaćanja olako zaborave zaneseni drugim vrijednostima? Postoje dva odgovora na ova pitanja.

Prvi je povezan uz evanđelje koje smo slušali prošle nedjelje i Isusovu proslavu Oca što je njegovo otajstvo „sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Božanski sijač sije izobilno zbog malenih, onog malog, ali i vrlo plodonosnog, dobrog tla na kojem će se sigurno dogoditi obilni plodovi i zbog kojih je Isus i slavio Oca. Da nije Božje velikodušnosti, možda sjeme nikad ne bi došlo do tog malog plodnog tla koje će uroditi višestrukim urodom. Ovako je došlo i obilno se umnožilo.

Drugi razlog tog božanskog izobilja je u tome što Bog nikad ne odustaje. On se ne želi odreći ni jednog čovjeka. I bez obzira kojoj netko vrsti tla pripada, Bog sve jedno s njim želi pokušati. Izobilno i neumorno sijući, on uvijek ponovno nudi mogućnost da se i neplodno tlo pretvori u plodno tlo. Ova mogućnost da i besplodna tla postanu plodonosna, da se i besplodna tla pretvore u dobra tla – tako što će se spriječiti onoga koji sjeme želi oteti ili će se pronaći način da sjeme produbi svoj korijen ili da se očisti trnje koje ga guši – razlog je zašto Bog sije svoju riječ ne samo dobrima, nego i ljudima na rubovima Crkve i društva, na periferijama ljudske egzistencije. I često baš u njima uspijeva pronaći one svoje „malene.“

Svi smo ponekad loše tlo i imamo trenutke veće ili manje neplodnosti. Ponekad je razlog u okolnostima koje nas okružuju i koje za vjeru znaju biti i povoljne i nepovoljne. Ponekad je razlog u nama samima, u našoj osobnoj nezainteresiranosti za Boga i njegovu riječ, našoj osobnoj vjerskoj, „plitkoći“ i površnosti, našoj osobnoj zavedenosti vremenitim i zavodljivim brigama. Bog ipak s nama računa. On i dalje ustrajno sije. I nikoga ne odbacuje. A ako se dogodi neplodnost, onda to nije kriv ni Bog. Nije krivo ni sjeme. Jer Bog sije, a sjeme želi rasti.

Odgovornost je na nama jer, uz pomoć Božje milosti koja nam je darovana u Duhu Svetome, svi možemo postati plodno tlo, ono u kojem će sjeme Božje riječi donijeti obilat urod: „jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.“