Završetak Ignacijeve godine

Ovim misnim slavljem završavamo 500. obljetnicu obraćenja sv. Ignacija koja se odvijala pod geslom: Vidjeti sve novo u Kristu. U Službi čitanja današnjeg blagdana Ljudevit Consalvo opisuje obraćenje sv. Ignacija. Piše da je sv. Ignacije u mladenačkom razdoblju puno vremena trošio na isprazne stvari  „strastveno odan čitanju ispraznih i lažljivih knjiga.“ No onda mu do ruku dođoše dvije drugačije knjige. „Dadoše mu jednu s naslovom ‘Život Kristov’ i drugu koja se zvala ‘Cvijet svetih’. I čitajući ih počeo je razmišljati o sebi i pitati se: ‘Što ako bih ja učinio ono što učini blaženi Franjo? Ili pak ono što je učinio blaženi Dominik?’“ I postupno je počeo primjećivati razliku između stanja koje u njemu ostavljaju isprazne knjige koje su ga umarale ostavljajući u njemu prazninu i suhoću te stanja koje u njemu ostavljaju knjige o životu Isusovu i svetaca, koje su mu u duši ostavljale slast i činile ga radosnim. Tako je naučio razlučivati duhove što mu je omogućilo vidjeti sve novo u Kristu. Dogodilo se obraćenje. I početak novoga života u Družbi Isusovoj „sve na veću slavu Božju“, njega, njegovih prvih drugova, a onda i mnogih drugih.

Sv. Ignacije nije otkrio razlučivanje. Ono postoji u Crkvi od samog početka kao nužna potreba sinodalnosti Crkve koju vodi i nadahnjuje Duh Sveti, a sastoji se u razlučivanju znakova vremena, čega je Crkva osobiti postala svjesna s papom sv. Ivanom XXIII i Drugim vatikanskim saborom, zatim između pravih i lažnih proroka, koje se, prepoznaje po njihovim djelima (usp. Mt 7, 15-20) i autentičnog vjerovanja i naučavanja koje je jedno od bitnih zadaća crkvenog učiteljstva, ali koje se, kako je to istaknuo papa Franjo na povratku iz Kanade, događa nakon teološkog istraživanja. Citiram ga: „Zato je dužnost teologa istraživanje, teološko promišljanje, ne možete raditi teologiju s ne ispred. Potom će biti na Učiteljstvu da kaže: Ne, otišao si previše daleko, vrati se, ali teološki razvoj mora biti otvoren, teolozi su ovdje za to. A Učiteljstvo mora pomoći da se razumiju granice.“ Ovome, vjerujem s pravom, možemo dodati promišljanja i ideje koje su po svim biskupijama svijeta prikupljene tijekom prve faza sinodskog procesa, koji je također vrijeme razlučivanja u molitvi i otvorenosti Duhu Svetome i njegovim nadahnućima biti ponuđeno članovima Biskupske sinode i Papi, kako bi Crkvi našeg vremena dali potrebna usmjerenja za njezin život i poslanje u našem vremenu.

Premda sv. Ignacije nije otkrio razlučivanje, on je, a nakon njega i mnogi drugi, postavio neka važna načela razlučivanje, osobito onog koje se tiče našeg osobnog života od kojeg, kao poziv na osobno obraćenje, kreće i svako drugo razlučivanje. Obično se razlikuju znakovi božanskog duha, znakovi zloga duha i znakova ljudskog duha  (usp. Petar Janjić, Kako prepoznati da osoba djeluje po Duhu Svetom? Kriteriji razlučivanja duhova, Glas Koncila br. 29/2020.).

Znakovi božanskog duha su: 1. usklađenost s Objavom (Svetim pismom i Predajom); 2. poniznost – hod u istini; 3. poslušnost; 4. umjerenost i uravnoteženost i 5. mir i vedrina. Ako nedostaje bilo koji od ovih znakova onda je sigurno da se u konkretnom slučaju ne radi o djelovanju božanskog duha.

Znakovi zlog duha su: 1. himbenost i laž; 2. duh samodostatnosti; 3. nedostatak poslušnosti; 4 nedostatak unutarnjeg mira. Primijetimo li postojanje bilo kojeg od ovih znakova riječ je da imamo posla sa zlim duhom.

Znakovi ljudskog duha su: 1. mentalni egocentrizam: osoba sudi i vrednuje događaje prema osobnom nahođenju i navezanosti na vlastita stajališta i ideje i 2. egzistencijalni egocentrizam koji se sastoji u djelovanju samo u vlastitom interesu, često na štetu zajednice i bližnjih, za osobnu korist, ugled čast, slavu i sl.

Znakovima ljudskog duha dolazimo do današnjeg evanđeoskog ulomka i parabole o bezumnom bogatašu koji nam je Isus ponudio, a koji je sa svojim načinom mišljenja očiti primjer mentalnog egocentrizma, a  svojim djelovanjem onog egzistencijalnog. Nemojmo zabraviti da je riječ o znakovima ljudskog duha koji su bliski i svakom od nas jer nam se na prvu čine razumnim – nekad se u skladu s tim zna reći da je i „Bog sebi prvome bradu napravio“ – te da je i nama potrebno, želimo li dobro razlučiti, promijeniti perspektivu i stvari ne gledati više iz pozicije ovozemaljske stvarnosti, nego iz pozicije one nebeske koja uključuje u sebi i svijest ovozemaljske prolaznosti. Iz pozicije ovozemaljske stvarnosti nam se čini normalnim imati sve više, pobrinuti se za sebe, gledati svoj interes i korist, ono bitno da je meni dobro i, eventualno onom malom krugu mojih i sl. Iz perspektive vječnosti, koja nas uvijek ponovo podsjeća na prolaznost ovozemaljskog i njegovih kriterija, to je bezumnost ili ispraznost, kako to kaže Propovjednik.

Nažalost naš svijet opasno boluje od ove bezumnosti i ispraznost i svima nam prijeti uništenjem. Znak te opasne bolesti je na rat, koji vrlo lako može postati svjetski pa i nuklearni i neodgovorno iscrpljivanje zemljinih resursa i s tim povezano ekološko zagađenje koje se ovih dana najbolje očituje globalnim zatopljenjem koje nema također prijeti uništenjem. Uzrok toj bolesti je grijeh, a s njim i grešna ekonomija našeg vremena koju papa Franjo zove ekonomijom koja ubija. To je ekonomija koja se nameće kao jedini – a po tom i bezumni – gospodar svega. Ona sve pokreće, gradi, ali nikoga ne vidi i ne poštuje. Ona služi sebi samoj. Jedini cilj joj je zarada. Zato pokreće ratove. U njoj ljudi prestaju biti ljudi, a postaju proizvođači i potrošači. I kao takvi vrijede dok proizvode i troše. Ponekad su konkurencija. Često neprijatelji. Inače su bezvrijedni.

Teško je osuditi tog bogataša, ekonomiju našeg vremena. Osuđujući njega osudili bismo sebe i svoju generaciju. I svoj stil života na koji smo se previše naviknuli, kako nam pokazuje i ova situacija s ratom u Ukrajini i sankcijama Rusiji. On je mi i mi smo on. A potrebno ga je osuditi želimo li prestati biti bezumni proizvođači i potrošači i ponovo biti ljudi, osobe, jedni drugima braća i sestre, oni koji ne dozvoljavaju da ih nasljedstvo dijeli jer ga znaju dijeliti. Ne trebamo to činiti zbog Boga. Čak ni zbog drugih. Trebamo to činiti zbog sebe, svoje sadašnjosti i svoje budućnosti. Bog koji se pojavljuje u paraboli nije tu zato da nas kazni i osudi. Njegova uloga nije da nam prekine životnu radost. Bog nam ništa ne želi oduzeti. On je u parabolu u stavljen da nas suoči s realnošću. On je tu da nas probudi. I pomogne na razlučiti i razlučujući shvatiti besmislenost svijeta koji je svediv na proizvodnju i potrošnju. I iz vida je izgubio ljude. I u drugima ne prepoznaje braću i sestre. I vidi konkurenciju i neprijatelje.

Draga braćo i sestre, vratimo se sv. Ignaciju. I mi smo večeras, kao i on, pokušali zaviriti u dvije knjige. Ponajprije to je bio ‘Život Isusov’.  S njim nas je, kroz parabolu koju Isus priča, upoznao evanđeoski ulomak. Zavirili smo, međutim, i u knjigu ‘Cvijet svetih’. Nismo, doduše, tamo pronašli primjer života sv. Dominika i Franje, ali jesmo život sv. Ignacija. Saznali smo da je pronašao odgovor na svoja pitanja: ‘Što ako bih ja učinio ono što učini blaženi Franjo? Ili pak ono što je učinio blaženi Dominik?’ I da je učinio u svom vremenu isto ono što su oni učinili u svome. Nadam se da nam je to pomoglo i nama u našoj situaciji i problemima su kojima se suočavamo razlučiti što je to što nas istinski i dugoročno čini sretnim, a što je to što nam za malo zadovoljstva dugoročno nudi veliku nesreću. I da smo danas i mi uspjeli sa sv. Ignacijem „Vidjeti sve novo u Kristu“. I da je to i u nama potaknulo pitanje slično onom njegovom: „A što ako bih i ja učinio ono što učini blaženi Ignacije?“ Ovo pitanje je važno. Ono je prilika i za naše osobno obraćenje, odnosno, riječima sv. Pavla, za svlačenje starog i oblačenje novog čovjeka u Kristu. I onda također prilika da i mi, kao Isusovi drugovi, Družba Isusova po krštenju i poslanju koje imamo, vidimo sve novo u Kristu, odnosno s Kristovim pogledom na sebe, druge, Crkvu i svijet, pogledom koji je uvijek pogled ljubavi i povjerenja, poput sv. Franje i Dominika, sv. Ignacija i mnogih drugih u povijesti Crkve, danas dademo svoj doprinos obnovi Crkve našeg vremena, pomažući joj izvršiti njezino poslanja, a ono je uvijek i ponovo poslanje preobrazbe i ozdravljenju svijeta u Kristu.

31. srpnja 2022.