Vatikanski novinar Alessandro Di Bussolo stigao je u Lovran, gdje ovoga tjedna iz prve ruke prati 1. Mediteranske teološke susrete u organizaciji Riječke nadbiskupije. Njegov tekst koji je 12. srpnja objavio Vatican News na talijanskom jeziku, prenosimo u cijelosti.
Jučer je u Hrvatskoj, u Rijeci, otvoren tjedan “Mediteranskih teoloških susreta” koji promovira nadbiskup koadjutor Mate Uzinić. Protagonisti su bili 40 katoličkih, pravoslavnih i protestantskih studenata s Balkana, ali ne samo, te 5 predavača različitih kršćanskih vjeroispovijesti. U ranim večernjim satima upriličeno je predstavljanje hrvatskog izdanja knjige monsinjora Benoista de Sinetya, bivšeg generalnog vikara u Parizu, “Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost”. Knjigu je prevela ms. Vesna Zovkić, a uredio Branko Jurić.
Ovaj treći susret mladih teologa, 40 katolika, pravoslavaca i protestanata s Balkana, ali ne samo, želi biti izričaj slobode, koja dolazi od Krista, „slobode misli i riječi, osobito one teološke“. Tako je u ponedjeljak 10. srpnja riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić u uvodnom govoru pojasnio značenje Mediteranskih teoloških susreta, tjedna predavanja, rasprava, rada i javnih susreta na temu „Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ“. To je iskustvo koje se nastavlja na ono s “Ljetne škole teologije” koju su 2019. i 2021. u Dubrovniku promovirali sam Uzinić, dok je bio biskup u tom dalmatinskom gradu, i skupina teologa, crkvenih povjesničara i bibličara, a koji to sada nastavljaju u Riječkoj nadbiskupiji.
Uzinić: previše je riječi netolerancije u javnom prostoru
Nadbiskup je u dvorani Domus Laurana Riječke nadbiskupije, koja gleda na zaljev glavnog grada Kvarnera, istaknuo kako se nada “da će ovi naši susreti u Lovranu biti svjedočanstvo vedre kršćanske sigurnosti da smo slobodni u mišljenju i riječi, u predavanjima i raspravama, u druženju i razgovorima, te da se u odgovornoj slobodi odnosimo i prema sebi i prema drugima, bez autocenzura i cenzura”. Jer je, podsjeća, “naša javnost i komunikacijski prostor (i onaj vjerski i crkveni) zatrovan brbljanjem, pojeftinjenim pa i vulgarnim zloupotrebama velikih, svetih riječi: Bog, Isus, evanđelje, Gospa, život… I istodobno se kroz te bujice riječi ponekad sije toliko nepodnošenja, osuda, toliko mržnje”.
I previše je šutnje o nepravdi moćnika i o korupciji
Uzinić se požalio da su danas mnogi “Božjih ljudi zavukli u udobni klerikalizam, u ideologiju pretkoncilskoga natražnjaštva”, što papa Franjo naziva «indietrismo», “u estradni religiozni populizam, ustvari u «grešnu šutnju» o stvarima i nepravdama velikih i moćnih, o bogu novcu, zlim moćima i korupciji, koje bismo trebali proročki razotkriti, dok se s druge strane tako olako bavimo teškim moralnim riječima osude onih malenih i običnih i ljudi koji se ionako teško nose sa svojim svakodnevnim životnim problemima i sa svojom ljudskom slabošću koja je obilježena grijehom”.
Sloboda svetaca iz susjedstva i teologa-mučenika
Nadbiskup Uzinić pozvao je da se pogleda u brojne svece iz susjedstva, kako ih naziva Papa, “koji se svakodnevno na različite načine bore za puko preživljavanje, a koji se svejedno slobodno kreću ovim svijetom, slobodno govore i o sebi i o drugima jer su u sebi slobodni”. I u teologe mučenike poput Dietricha Bonhoeffera ili Martina Luthera Kinga, Oscara Romera ili don Pina Puglisija. Jer riječ teologa uvijek je “«uzvikujuća», remetilačko-navjestiteljska, propovjedničko-učiteljska i proročka-provokativna. Ona ne može biti neutralna, jer evanđelje na kojem počiva, od kojega se hrani i kojega unosi u društvo kao krizu i utjehu nikada nije neutralno”.
Riječi oprosta da se zaustavi vrtlog zla
Nadbiskup Uzinić je zaželio da “ovo budu dani našega ponovnog otkrivanja dara odgovorne slobodne riječi koja dariva radost života zbog riječi ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka i ovaj naš svijet”. Ljubav koja “nadahnjuje i riječi oprosta da bi se zaustavio vrtlog zla i osvete koji postaje osobito težak onda kad govori oružje, a ono danas nažalost ponovo govori”. I koja “mora postati i djelotvorna ljubav, sposobna je biti začetnik boljeg svijeta, svijeta koji neće više biti svijet mržnje i rata, nego će postati svijet u kojemu ono malo neprimjetno gorušičino zrno Božjeg kraljevstva koje je Isus Krist posijao nastavlja svoj nesmetani, možda i dalje neprimjetni rast prema svijetu u kojemu nema isključenih i ima mjesta za sve. Neka nam stoga i u ovim našim Mediteranskim teološkim susretima nadahnuće bude ljubav. Ona neka nadahnjuje naš govor, prije svega riječi naših predavača, profesora i teologa, kako bi sve naše riječi bile izraz odgovorne slobode govora”.
Prvo predavanje: intervencija njemačke teologinje Heimbach-Steins
Susreti su potom nastavljeni predavanjem koje je predložila njemačka katolička teologinja Marianne Heimbach-Steins, ravnateljica Instituta za kršćanski socijalni nauk Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Münsteru i članica Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK). Među njezinih brojnih djela sjećamo se priručnika o kršćanskoj socijalnoj etici, izdanog 2004.-2005., te „Granice socijalne pravde. Migracije – pripadnost – participacija“ iz 2016. godine.
Hrvatsko izdanje knjige Benoista de Sinetya o migrantima
U večernjim satima održan je prvi javni skup, koji je ispunio dvoranu Domus Laurane, posvećen predstavljanju hrvatskog izdanja knjige monsinjora Benoista de Sinetya, bivšeg generalnog vikara u Parizu, “Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost”, objavljenu na francuskom 2018. i nažalost još bez prijevoda na talijanski. Tijekom svog leta na Svjetski dan mladih u Panami u siječnju 2019., Papa je dobio knjižicu od novinara i pročitao je. Po dolasku u Panamu preporučio ju je latinoameričkim biskupima, a zatim je primio izaslanstvo mladih iz Pariza koje je de Sinety pratio, opisujući ovo de Sinetyevo djelo kao “pravi dragulj”.
Autor: vapaj protiv nepravdi i šutnje kršćana
Govoreći preko video poveznice, jer je bio uključen u Camino de Santiago, autor – bivši voditelj ureda za migrante Pariške nadbiskupije – prisjetio se da je nekoliko mjeseci bio u Mostaru tijekom rata na Balkanu, između ’93. ’94 , gdje je shvatio da “tragedija rata nije samo u tome što sije smrt i patnju, nego i u tome što je mnogim muškarcima i ženama omogućeno da ubijaju i drugima nanose bol, na sasvim legalan način. I da se nakon toga mora dalje živjeti…” Ova je knjiga, objasnio je, “za mene bila poput vapaja. Vapaj zbog duboko nepravednog načina na koji naš svijet gradi svoj prosperitet. Ona je također vapaj pred slabom reakcijom većine kršćana pred ovom nepravdom”.
Dignuti svoj glas u obranu isključenih
Komentirajući temu Mediteranskih teoloških susreta, koja podsjeća na riječi Jeana Paula Sartrea: “Chaque parole a une conséquence. Chaque silence aussi” [“Svaka riječ ima posljedice. Tako i svaka šutnja”], kazao je da je osobito za kršćane i sve koji promiču ljubav prema bližnjemu, važno dignuti glas kada su u pitanju potlačeni, u ovom slučaju migranti. No što neke ili mnoge među nama u tome koči? “Mislim da nas ponajviše sprečava nelagoda, zato ne dižemo glas. Naš osjećaj nelagode pred situacijom u kojoj se nalaze migranti, a koju mi pogrešno shvaćamo i vidimo da nema jednostavnog rješenja. Zato šutimo i pritom osjećamo izvjesnu krivnju”.
P. Stanko Perica: Ljudi na Balkanu žele prihvaćati
Potom su govorili p. Stanko Perica, regionalni ravnatelj JRS-a (Isusovačke službe za izbjeglice), fra Stipo Kljajić, franjevac bibličar sa zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Isusova mala sestra Vesna Zovkić, prevoditeljica knjige, te Ernada Avdibegović, socijalna radnica i mirovna aktivistica. Predstavljanje je moderirala Blaženka Jančić, novinarka Hrvatskog radija. Zamolili smo patera Stanka Pericu da nam progovori o vrijednosti knjige Benoista de Sinetya za ispit savjesti zemalja uključenih u tragediju migranata na Balkanskoj ruti.
Zašto ste kao regionalna Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) htjeli prevesti knjigu Benoista de Sinetya na hrvatski i potom je objaviti?
Knjiga govori o njegovoj situaciji u Francuskoj nakon migracijske krize 2015.-2016. Prošlo je nekoliko godina, ali kao što znamo ovdje u regiji Jugoistočne Europe situacija se nije puno promijenila, tako da knjiga i dalje daje vrlo važne poruke. Zapravo govori o situaciji pasivnosti koju autor bilježi u Francuskoj tijekom krize, a tu pasivnost, nažalost primjećujemo i u našim krajevima. Trebalo je i moglo se puno više učiniti, više ljudi primiti, više vrata otvoriti. Željeli bismo reći da postoje ljudi koji stvarno žele pomoći, žele se uključiti i zašto onda tim ljudima ne dati priliku da to učine, da se iskažu kao kršćani kao ljudi koji žive za druge?
Ova je knjiga vapaj – rekao je autor tijekom vašeg predstavljanja – pred nepravdom svijeta koji svoj prosperitet gradi na koži onih koji su potom prisiljeni migrirati. Je li još uvijek previše šutnje kršćana pred ovim nepravdama?
Situacija nakon izbijanja rata u Ukrajini nam pokazuje da postoji velika naklonost, postoji velika empatija ljudi čak i ovdje na našim prostorima. Dočekali smo mnogo Ukrajinaca, stvarno smo pomogli puno ljudi. Pokazalo se tako da su naši ljudi uistinu otvoreni, ali nažalost prečesto nemamo priliku otvoriti se, nema puno šanse upoznati druge, još ih ne poznajemo, još su nam stranci. Ova nam knjiga pomaže da se susretnemo s tim strancima i strankinjama, da vidimo da se možemo otvoriti, da se možemo posvetiti, da možemo učiniti puno više i šteta bi bilo ne učiniti više. Jer, autor uspoređuje stanje u Francuskoj s nekim drugim zemljama u kojima je učinjeno puno više. To možemo i mi ovdje u našoj regiji, s obzirom da su druge zemlje doista učinile puno više, primile više ljudi, pomogle više. Nažalost, ovdje smo postali poznati po Balkanskoj ruti, gdje se događaju stvari koje se ne bi smjele događati u 21. stoljeću, poput nasilja na granicama i tako dalje. Stoga se nadam da će ono što je napisano u ovoj knjizi pomoći da se sve ovo promijeni, da budemo iskreniji kršćani.
Ali ako postoji ta spremnost za prihvat od strane ljudi, u njihovim vlastitim osjećajima, tko sprječava ovaj susret?
To je politički problem, problem države. Naime, u Hrvatskoj je primjerice do prošle godine tek oko 40 osoba godišnje dobilo azil, a susjednim zemljama poput Srbije i BiH još manje, možda najviše 5 osoba godišnje. To su stvarno sramotne brojke, jer mi nismo tako siromašne zemlje, mi smo zemlje dovoljno velike i dovoljno bogate i zemlje s ljudima dovoljno velikog srca, koji žele pomoći, žele se uključiti, ali nažalost zbog politike, zbog ovakvih stavovi država, mi nemamo mogućnosti da to učinimo. A to je šteta.
Zahvaljujući ovoj raspoloživosti, ovom srcu, ukrajinske izbjeglice također su bile dobrodošle posljednjih mjeseci. Kakvo je stanje na terenu, pa i u izbjegličkim kampovima koje pratite kao JRS?
U posljednje vrijeme ponovno raste broj ljudi u kampovima, posebno u Bosni i Hercegovini. Opet su kampovi u Sarajevu i Bihaću puni izbjeglica i opet postoji potreba za našim angažmanom. Tu smo prisutni i pomažemo kao i druge organizacije, ali nažalost još se nije promijenio migracijski sustav koji je i dalje vrlo kaotičan. Nema prihvata, nema mogućnosti legalnih puteva i mogućnosti da se stigne u Europu, a da se ne plaća trgovcima, da se ne mora provoditi zima u planinama Balkana. Nadam se da će se ovaj sustav promijeniti, a želimo se i mi uključiti, dignuti glas i reći da ovaj sustav koji sada postoji nije dobar, previše je kaotičan, previše ljudi pati i nešto se mora promijeniti.
Koliko su u Vašem osobnom iskustvu istinite riječi iz de Sinetyjeve knjige: “Susret sa strancem daje mu mogućnost da postane brat”? Je li bratstvo među ljudima ključ svega, ono koje se treba provoditi u praksi?
Jako mi se sviđa što de Sinety zapravo ne govori o apstraktnim stvarima, ne kaže da su migranti dobri pa da ih moramo poželjeti ili da nisu dobri pa da ih ne trebamo poželjeti. Jednostavno kaže da su migranti ti koji u nama postavljaju pitanja na koja moramo tražiti odgovore. Na primjer: zašto je naša kultura bogatstva, individualizma takva kakva jest? Zašto u Europi čak i djeca mogu imati mobitele koji koštaju toliko da bi ljudi u Africi morali raditi godinu dana da ih kupe? Jer u Europi imamo mnoge ekonomije koje zarađuju na proizvodnji oružja što ga kasnije prodaju u zemljama iz kojih dolaze migranti. Mora se, dakle, promijeniti kultura koju živimo ovdje u zapadnoj i srednjoj Europi, moraju se postaviti pitanja zašto postoji ovakva situacija. Sretan sam što sada imamo i ovu knjigu na hrvatskom jeziku koja postavlja ta pitanja i tjera nas na razmišljanje o situaciji.
Uz p. Pericu, fra Stipo Kljajić, franjevac manji brat, bibličar zagrebačkog Katoličkog teološkog fakulteta, koji je u izlaganju govorio o biblijskim izvorima stava i predispozicije za prihvat stranca i migranta koje kršćani moraju imati. Evo kako nam je sažeo svoj govor.
Vi ste na predstavljanju knjige “Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost“, bavili ste se temom prihvata drugačijeg i stranca u Bibliji. Tu su korijeni, za nas izvori prihvata kao urgentnosti za današnje kršćane. U kojim odlomcima posebno?
Po mom mišljenju, Sveto pismo, Biblija, je knjiga koja je nastala iz ljudskog iskustva i kao takvo univerzalno i ljudsko iskustvo straha od onoga što je daleko, što je strano, za nju nije nepoznato. Biblija vrlo često govori o strahu od drugih kao takvom, jer se u njoj dijeli to univerzalno ljudsko iskustvo. Smatram da u Svetom pismu postoje četiri glavna temelja na kojima se temelje i grade zapovijedi koje se tiču migranata i stranaca. Prvo načelo je vjera u Boga koji je Stvoritelj svega svijeta. Ako je sve stvorio Bog, to znači da su svi ljudi braća i sestre, a bratstvo je upravo ključ svega. O tome govore papa Franjo i naš autor Benoist de Sinety. Bratstvo je bilo na početku, dok je bio iskonski Shalom i sveopće bratstvo bit će i na kraju svijeta u Eshatonu kao takvom. Stoga, ako su svi ljudi braća i sestre, to znači da za Boga nema stranaca, jer on je otac svih ljudi, stvoritelj svih. A postoji i jedna stvar koju nije lako prihvatiti: naši neprijatelji nisu ujedno, ili neophodno, Božji neprijatelji. Jer vrlo često imamo mišljenje da je moj neprijatelj ujedno i neprijatelj Boga, no nije tako. Drugi glavni temelj je naš stav o svijetu: ako je cijeli svijet stvorio Bog, kao takav stvoren je za ljude koji ga moraju čuvati. Ljudi su samo čuvari svijeta. Tako su ljudi iznad svijeta, ali nemaju svijet u svojim rukama. To znači da naše vlasništvo nije vječno vlasništvo, ono je vlasništvo samo za neko vrijeme, a glavni vlasnik je uvijek Bog. I posjedovanje npr. Obećane zemlje je samo nešto što se može nazvati i sekundarnim principom, a ne primarnim.
Treće iskustvo koje su proživjeli gotovo svi ljudi u svetim spisima je iskustvo putovanja, egzodusa i tako dalje. Zato što su velike biblijske ličnosti, počevši od Noe, Abrahama, Mojsija i Josipa iz Egipta, uključujući Mariju i Josipa, pa čak i Isusa, bili migranti, bili su stranci drugima. Isus kao takav sebe shvaća upravo kao stranca koji prebiva na ovome svijetu. Za kršćane bi glavna domovina trebala biti nebeska domovina, ali mi kršćani moramo nastaviti božansko stvaranje i, naravno, dijeliti ga s drugima. Jer zemaljska domovina pripada svima, ne samo meni ili nama. I četvrto načelo, po meni glavno, je promjena paradigme bližnji – stranci koju je učinio sam Isus. On formalno ne ukida tu podjelu, to razlikovanje bližnjega i stranaca, nego radikalno mijenja načela po kojima se ta podjela vrši. Za njega moj bližnji nije nužno onaj koji pripada mom narodu ili je iste vjere kao ja, nego onaj koji me treba, kome treba moja pomoć, moja ljubav. Kraljevstvo Božje, odnosno kraljevstvo Kristovo, nije se temeljilo na teritorijalnim kriterijima, niti na nacionalnim i nacionalističkim kriterijima, nego su na univerzalnim kriterijima i u Kraljevstvu Božjem stranci često moji bližnji. Osoba koja me treba je moj bližnji. A u isto vrijeme sam bližnji ljudima čiju pomoć trebam. Mislim da se sve zapovijedi koje se tiču stranaca, pa i bližnjih, u Svetom pismu, odnosno u Bibliji, temelje upravo na tim korijenima.
Koliko je, prema Vašem osobnom iskustvu, istinita de Sinetyjeva rečenica: “Susret sa strancem daje mu mogućnost da postane brat”? Kada je, stoga, u svemu tome važan susret?
Susret je po meni zaista vrlo važan, a to se vidi i kada govorimo o zajednicama koje su izgradile bliske osobe. Jer u početku su gotovo svi ljudi koje ne poznajemo za nas u određenom smislu stranci. Ljudi od stranaca mogu postati bližnji samo kroz susrete. To je praktički jedini način da uklonimo svoje barijere i svoje predrasude koje smo sami izgradili. Ne vidim drugog načina nego ići naprijed i učiniti sve što je moguće da se svi stvarno zbližimo.
Bližnji koji potom moraju biti braća… onda je bratstvo koje treba provesti u praksi srce budućnosti svijeta mira?
Tako je, prvi korak je zbližavanje, a drugi postati braća i sestre. Zbilja je nemoguće postati braća i sestre jedni drugima, a da se prethodno ne zbližite, odnosno bez susreta.
