Sveti Ignacije postavio je važna načela razlučivanja koja se tiču našeg osobnog života
Kategorija:
Vijesti

Isusovci i cijela ignacijevska obitelj 2021. i 2022. godine bili su u znaku „Ignacijeve godine“: 500. obljetnice obraćenja sv. Ignacija Loyolskoga, osnivača Družbe Isusove, i 400. obljetnice njegove kanonizacije. Otvaranje jubileja bilo je 20. svibnja 2021., točno 500. godina od dana koji se uzima kao početak procesa obraćenja tog važnog sveca Katoličke Crkve, a završetak 31. srpnja 2022. Toga dana, na svetkovinu sv. Ignacija Loyole, u crkvi Navještenja BDM u Opatiji, uz koju se nalazi Rezidencija Družbe Isusove, svečano euharistijsko slavlje predvodio je riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić. Tom zgodom p. Josip Sremić proslavio je 50 godina svećeništva i p. Mirko Nikolić 50 godina redovničkog života. Ujedno, na misnom slavlju dosadašnji superior zajednice, p. Mirko Nikolić, oprostio se od vjernika zbog odlaska na službu u Dubrovnik. Novi superior je p. Stjepan Bešlić.

U propovijedi nadahnutoj Ignacijevom godinom koja se odvijala pod geslom: Vidjeti sve novo u Kristu, te u kontekstu nedjeljnih čitanja, nadbiskup Uzinić podsjetio je na život sv. Ignacija Loyole koji je obraćenje doživio u bolnici nakon što je pročitao dvije knjige: ‘Život Kristov’ i ‘Cvijet svetih’. Čitajući ih počeo je primjećivati razliku između stanja koje u njemu ostavljaju isprazne knjige koje su ga umarale ostavljajući u njemu prazninu i suhoću te stanja koje u njemu ostavljaju knjige o životu Isusovu i svetaca, koje su mu u duši ostavljale slast i činile ga radosnim. Tako je naučio razlučivati duhove što mu je omogućilo vidjeti sve novo u Kristu. Dogodilo se obraćenje. I početak novoga života u Družbi Isusovoj „sve na veću slavu Božju“, njega, njegovih prvih drugova, a onda i mnogih drugih, rekao je mons. Uzinić.

„Sv. Ignacije nije otkrio razlučivanje. Ono postoji u Crkvi od samog početka kao nužna potreba sinodalnosti Crkve koju vodi i nadahnjuje Duh Sveti, a sastoji se u razlučivanju znakova vremena, čega je Crkva osobiti postala svjesna s papom sv. Ivanom XXIII i Drugim vatikanskim saborom, zatim između pravih i lažnih proroka, koje se, prepoznaje po njihovim djelima (usp. Mt 7, 15-20) i autentičnog vjerovanja i naučavanja koje je jedno od bitnih zadaća crkvenog učiteljstva, ali koje se, kako je to istaknuo papa Franjo na povratku iz Kanade, događa nakon teološkog istraživanja.“ U tom smislu citirao je Svetoga Oca koji je naglasio da je „dužnost teologa istraživanje, teološko promišljanje“. Ne možete raditi teologiju s ‘ne’ ispred. Potom će biti na Učiteljstvu da kaže: Ne, otišao si previše daleko, vrati se, ali teološki razvoj mora biti otvoren, teolozi su ovdje za to. A Učiteljstvo mora pomoći da se razumiju granice“, rekao je propovjednik citirajući papu Franju. „Ovome, vjerujem s pravom, možemo dodati promišljanja i ideje koje su po svim biskupijama svijeta prikupljene tijekom prve faza sinodskog procesa, koji je također vrijeme razlučivanja u molitvi i otvorenosti Duhu Svetome i njegovim nadahnućima biti ponuđeno članovima Biskupske sinode i Papi, kako bi Crkvi našeg vremena dali potrebna usmjerenja za njezin život i poslanje u našem vremenu.“

Premda sv. Ignacije nije otkrio razlučivanje, on je, a nakon njega i mnogi drugi, postavio neka važna načela razlučivanja, osobito ona koje se tiču našeg osobnog života od kojeg, kao poziv na osobno obraćenje, kreće i svako drugo razlučivanje, poručio je propovjednik i u nastavku naveo kriterija ‘razlučivanja duhova’ kroz razlučivanje  znakova božanskog duha, znakova zloga duha i znakova ljudskog duha. „Znakovi božanskog duha su: 1. usklađenost s Objavom (Svetim pismom i Predajom); 2. poniznost – hod u istini; 3. poslušnost; 4. umjerenost i uravnoteženost i 5. mir i vedrina. Ako nedostaje bilo koji od ovih znakova onda je sigurno da se u konkretnom slučaju ne radi o djelovanju božanskog duha. Znakovi zlog duha su: 1. himbenost i laž; 2. duh samodostatnosti; 3. nedostatak poslušnosti; 4 nedostatak unutarnjeg mira. Primijetimo li postojanje bilo kojeg od ovih znakova riječ je da imamo posla sa zlim duhom. Znakovi ljudskog duha su: 1. mentalni egocentrizam: osoba sudi i vrednuje događaje prema osobnom nahođenju i navezanosti na vlastita stajališta i ideje i 2. egzistencijalni egocentrizam koji se sastoji u djelovanju samo u vlastitom interesu, često na štetu zajednice i bližnjih, za osobnu korist, ugled čast, slavu i sl.“

Govoreći o znakovima ljudskog duha, spomenuo je pročitani evanđeoski ulomak i parabolu o bezumnom bogatašu koji je sa svojim načinom mišljenja očiti primjer mentalnog egocentrizma, a  svojim djelovanjem onog egzistencijalnog. Upozorio je kako je riječ o znakovima ljudskog duha koji su bliski i svakome od nas jer iz pozicije ovozemaljske stvarnosti nam se čini normalnim imati sve više, pobrinuti se za sebe, gledati svoj interes i korist. No, iz perspektive vječnosti, koja nas uvijek ponovo podsjeća na prolaznost ovozemaljskog i njegovih kriterija, to je bezumnost ili ispraznost, kako to kaže Propovjednik, kazao je mons. Uzinić.

„Nažalost, naš svijet opasno boluje od ove bezumnosti i ispraznost i svima nam prijeti uništenjem. Znak te opasne bolesti je rat, koji vrlo lako može postati svjetski pa i nuklearni i neodgovorno iscrpljivanje zemljinih resursa i s tim povezano ekološko zagađenje koje se ovih dana najbolje očituje globalnim zatopljenjem koje nema također prijeti uništenjem. Uzrok toj bolesti je grijeh, a on se očituje i u grešnoj ekonomiji našeg vremena koju papa Franjo zove ekonomijom koja ubija. To je ekonomija koja se nameće kao jedini – a po tom i bezumni – gospodar svega. Ona sve pokreće, gradi, ali nikoga ne vidi i ne poštuje. Ona služi sebi samoj. Jedini cilj joj je zarada. Zato pokreće ratove. U njoj ljudi prestaju biti ljudi, a postaju proizvođači i potrošači. I kao takvi vrijede dok proizvode i troše. Ponekad su konkurencija. Često neprijatelji. Inače su bezvrijedni.“

U tom smislu je teško osuditi tog ‘bogataša’, ekonomiju našeg vremena. Osuđujući njega osudili bismo sebe i svoju generaciju, svoj stil života na kojega smo se previše naviknuli, kako nam pokazuje i ova situacija s ratom u Ukrajini i sankcijama Rusiji. Bezumni bogataš je mi i mi smo on. A potrebno ga je osuditi želimo li prestati biti bezumni proizvođači i potrošači i ponovo biti ljudi, osobe, jedni drugima braća i sestre, oni koji ne dozvoljavaju da ih nasljedstvo dijeli jer ga znaju dijeliti. Ne trebamo to činiti zbog Boga. Čak ni zbog drugih. Trebamo to činiti zbog sebe, svoje sadašnjosti i svoje budućnosti, istaknuo je propovjednik.

„Bog koji se pojavljuje u paraboli nije tu zato da nas kazni i osudi. Njegova uloga nije da nam prekine životnu radost. Bog nam ništa ne želi oduzeti. On je u parabolu u stavljen da nas suoči s realnošću. On je tu da nas probudi. I pomogne na razlučiti i razlučujući shvatiti besmislenost svijeta koji je svediv na proizvodnju i potrošnju. I iz vida je izgubio ljude. I u drugima ne prepoznaje braću i sestre. I vidi konkurenciju i neprijatelje.“

Zaključujući propovijed još jednom zaustavio se na životu sv. Ignacije Loyole  koji bi se trebao zrcaliti i u našim životima. Poput utemeljitelja Družbe Isusove, i mi smo večeras pokušali zaviriti u dvije knjige: ‘Život Isusov’ s kojom nas je, kroz parabolu koju Isus priča, upoznao evanđeoski ulomak. Zavirili smo, međutim, i u knjigu ‘Cvijet svetih’ u kojoj smo pronašli primjer života sv. Ignacija. Njegov primjer može nam, u našim situacijama i problemima s kojima se suočavamo, pomoći razlučiti što je to što nas istinski i dugoročno čini sretnim, a što je to što nam za malo zadovoljstva dugoročno nudi veliku nesreću. Izrazio je nadu da su vjernici uspjeli sa sv. Ignacijem „Vidjeti sve novo u Kristu“, i bili potaknuti traženjem odgovora na pitanje slično onom njegovom: „A što ako bih i ja učinio ono što učini blaženi Ignacije?“ Ovo pitanje je važno. Ono je prilika i za naše osobno obraćenje, odnosno, riječima sv. Pavla, za svlačenje starog i oblačenje novog čovjeka u Kristu. I onda također prilika da i mi danas, kao Isusovi drugovi, Družba Isusova po krštenju i poslanju koje imamo, vidimo sve novo u Kristu, odnosno s Kristovim pogledom na sebe, druge, Crkvu i svijet, pogledom koji je uvijek pogled ljubavi i povjerenja, poput sv. Franje i Dominika, sv. Ignacija i mnogih drugih u povijesti Crkve, dademo svoj doprinos obnovi Crkve našeg vremena, pomažući joj izvršiti njezino poslanja, a ono je uvijek i ponovo poslanje preobrazbe i ozdravljenju svijeta u Kristu, zaključio je mons. Uzinić.

Nadbiskup Uzinić je zahvalio p. Nikoliću na dosadašnjoj službi superiora te mu čestitao 50. godina redovničkog života, a p. Sremiću isto toliko svećeništva.

P. Nikolić je na kraju uputio riječi zahvale vjernicima i preporučio se u njihove molitve, a potaknuo ih je da u molitvama prate i novog superiora p. Stjepana Bešlića.

Skip to content