Prva korizmena nedjelja, 2022.

Posipanjem pepelom započeli smo korizmu, pripravu proslave blagdana muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Ova četrdesetodnevna priprava ustanovljena je od najstarijih vremena kao spomen na četrdesetodnevni Isusov boravak u pustinji, o kojemu nas je obavijestio i današnji evanđeoski ulomak. Broj četrdeset je povezan s mnogim drugim svetopisamskim događajima. Četrdeset dana i noći je trajao i potop u Noino vrijeme. Mojsije je četrdeset dana i noći boravio na Horebu ili Sinaju prije nego li je primio ploče Saveza. Izrael je nakon bijega iz Egipta četrdeset godina boravio u pustinji. Iliji je trebalo četrdeset dana hoda prema Horebu ili Sinaju nakon što je zbog ubojstva Baalovih svećenika morao bježati od Izabele i Ahaba. Ovim nipošto nismo iscrpili starozavjetne događaje koji su zaokruženi brojem četrdeset. Svima njima, a osobito Isusu i Izraelu u pustinji, mi kršćani se pridružujemo svojom korizmom.

Glavno obilježje svih spomenutih događaja bilo je pročišćenje njih i njihovog pogleda na sebe i svoje poslanje, ali i na Boga, kroz kušnju koja ih je pripravljala na nešto veliko što će uslijediti nakon tih događaja. Isus se pripremio za svoj javni nastup i izvršenje svog poslanja. Noa za nastavak pročišćenog čovječanstva. Mojsije se pripremao za primanje Zakona i sklapanje Saveza s Bogom. Izrael za ulazak u Obećanu zemlju. Ilija za susret s Bogom. I nama korizma treba biti vrijeme pročišćenja kroz kušnju koja nas treba pripraviti za veliki događaj. Taj veliki događaj je svake godine ponovo proslava blagdana Isusove muke, smrti i uskrsnuća, ali i naše uključenosti u otajstvo Isusovog života, uključujući i otajstvo njegove muke smrti i uskrsnuća koje mu je vrhunac, po kojemu se dogodilo naše spasenje i spasenje cijeloga svijeta.

I svi ovi primjeri, a osobito Isusov primjer koji se na sve njih nadovezuje i pokazuje kako ta kušnja kojoj smo izloženi može i treba završiti, su nam važni za naš korizmeni, ali i uopće životni hod i našu životnu uključenost u otajstvo spasenja koje nam je ponuđeno u Isusu kojega ispovijedamo kao Krista i Gospodina. Sjetimo se da u ovogodišnjoj korizmi želimo ponovo otkriti sinodalnu Crkvi kroz tri bitna obilježja sinodalnosti, a ona su zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Sve je to ta naša uključenost u otajstvo spasenja koja je, kao i u Isusovom slučaju, stavljena na kušnju i u ovoj korizmi treba, kroz pobjedu nad tim kušnjama, doživjeti svoje buđenje. To će nam biti lakše, ako smo svjesni toga da nismo prvi koji se s tim suočavaju. I još više ako znamo da sve što je u svojoj pustinji doživio Isus i mi doživljavamo u svojoj korizmi, ali i svom životu kojemu je korizma slika. I to što doživljavamo, kušnje kojima smo izloženi, često nisu ne toliko zbog nas, mi smo u svemu tome sporedni, koliko su zbog Boga. Đavao koji nas kuša je najprije Božji neprijatelj, a tek onda naš. Mi smo zapravo kolateralne žrtve njegovog neprijateljstva s Bogom, oni koji su, jer su Božji prijatelji, automatski i njegovi neprijatelji. Zato se njegova mržnja s Boga, proširila na sve nas, a osobito na onaj plan spasenja, ono naše biti uključeni svojim životom u otajstvo Isusovog života po uključenosti u život Crkve i njezino poslanje. Njegovo djelovanje, koje se više-manje događa na tri načina, odnosno podilazeći našim težnjama za bogatstvom, moću i slavom, uvijek za cilj ima to da nas odvoji od zajedništva s Bogom i plana spasenja koji Bog ima s nama i za nas. To je njegov cilj, ali nije i ne treba biti naša sudbina. Dapače! Ako je Isus, u kojemu je Bog zbog nas i našeg spasenja postao jedan od nas u kušnji sličnoj našim kušnjama izvojevao pobjedu, onda to s njegovom pomoći po Duhu Svetome koji nam je darovan možemo učiniti i mi.

 

Skip to content