Misa posvete ulja i Svećenički dan, 2022.

Dragi nadbiskupe, braćo svećenici, poštovane posvećene osobe, dragi vjernici,

svetopisamska čitanja su nam progovorila o Kristovom pomazanju i svećeništvu. Iz njegovog svećeništva izvire i opće svećeništvo vjernika i ministerijalno svećeništvo svećenika. Dok će ono opće svećeništvo vjernika biti u središtu naše pažnje u Vazmenom bdijenju, u slavlju Mise posvete ulja, u kojoj se na vidljiv način očituje zajedništvo svećenika s biskupom, našu pažnju zaokuplja ministerijalno svećeništvo. Zato ću u ovom misnom slavlju posebno progovoriti o ministerijalnom svećeništvu koristeći se promišljanjima pape Franje u govoru kojim se, 17. veljače 2022., obratio sudionicima simpozija u organizaciji Kongregacije za biskupe pod naslovom „Za fundamentalnu teologiju svećeništva“.

Polazeći od svog životnog iskustva, kao i iskustva brojnih svećenika, od kojih su neki bili oduševljeni svećenici, a drugi izgubili vatru svoje prve ljubavi, kao i od činjenice da živimo u vremenu „promjene epoha“, što sa sobom nosi mnoge izazove na koje trebamo dati odgovor u skladu s evanđeljem, papa Franjo posebno naglašava utemeljenost ministerijalnog svećeništva na općem ili krsnom svećeništvu svih vjernika. Čini to kako ne bismo upali u zamku funkcionalizma, ali i u opasnost življenja svećeništva bez krštenja, odnosno bez sjećanja da je naš prvotni poziv skupa sa svim drugim krštenicima poziv na svetost. Biti svet znači uskladiti se s Isusom, dozvoliti da nas preplave njegovi osjećaji (usp. Fil 2, 15) kako bismo mogli ljubiti onako kako on ljubi i, čineći Boga vidljivim, ostvariti ponajprije vlastiti poziv na svetost. Naš poziv je odgovor Onome koji nas je prvi ljubio. To je i izvor nade u krizi. Gospodin nas ne prestaje ljubiti, a time i zvati. On nas je, kao i mnoge druge prije nas, pronašao i pozvao tamo gdje jesmo i takve kakvi jesmo u različitim složenim situacijama iz kojih dolazimo. Nije nas izabrao zato što smo najbolji. Zato se ne trebamo pitati jesmo li prikladni za svećenički poziv nego ostvarujemo li onaj potencijal ljubavi koji smo primili na dan svoga kršenja, odnosno, da se vratimo na današnje evanđelje, pomazanje Duhom Svetim koje nas je učinilo blagovjesnicima evanđelja.

Da bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje ostvarenja potencijala ljubavi koju smo primili, papa Franjo nudi četiri konstitutivna stupa svećeničkog života, odnosno četiri blizine.

Blizina Bogu. Svećenik je pozvan njegovati blizinu i prisnost s Bogom. Iz tog odnosa crpi potrebnu snagu za svoju službu. Bez njega je njegova služba besplodna. To nam omogućuje uspoređivati svoj život s Isusovim kako bismo se bez straha suočili s različitim izazovima svećeničkog života, ne zato što smo jaki, nego zato što je on s nama. Ova blizina ponekad poprima oblik cjelonoćne borbe i zato zavrjeđuje Božji blagoslov (usp. Post 32, 25-27).

Mnoge svećeničke krize uzrokovane su oskudnim molitvenim životom, nedostatkom prisnosti s Bogom, svođenjem duhovnog života na puku vjersku praksu, na dužnost. Prijateljstvo i ljubav ne mogu se nametnuti kao vanjsko pravilo nego su izbor srca. Svećenik koji moli ostaje kršćanin. On je sin koji se sjeća da je sin i da ima Oca koji ga voli. On uživa u blagodatima Gospodinovih prijatelja. Bez intimne molitve, duhovnog života, konkretne blizine Bogu kroz slušanje Riječi, euharistijskog slavlja, tišine klanjanja, povjeravanja Mariji, mudre pratnje duhovnog vođe, sakramenta pomirenja, svećenik je samo umorni radnik.

Molitva – koju je moguće imati samo ako u svom danu imamo prostore tišine i pustinje – oživljava i širi svećenikovo srce da bi u njemu bilo mjesta i za Boga i za ljude koji su mu povjereni. Ona je škola u kojoj će moći, malo po malo, razviti osjećaj za svu bijedu i bol s kojom se susreće i svoje srce suobličavati Isusovom srcu, činiti da Isus raste, dok se on smanjuje (usp. Iv 3,30) kako bi, ne bojeći se biti malen u očima svijeta, bio velik u Isusovim očima. Tada nam neće više biti teško postići suobličenje s Kristom raspetim, na što smo se obvezali u obredu svećeničkog ređenja.

Blizina biskupu. Poslušnost nije pitanje discipline nego zajedništva. Ona znači ne prisvajati sebi svojstvo nositelja Božje volje, nego prihvatiti da se njezino otkrivanje događa razlučivanjem kroz povezanost s biskupom. Poslušnost nam omogućuje da se odupremo napasti zatvaranja u svoj svijet i pretvaranja u „stare neženje“, s onim što taj pojam znači.

Biskup nije nadzornik i čuvar. On je otac. Mi biskupi se moramo truditi živjeti tu očinsku dimenziju kako bismo za svakog svećenika bili i ostali spona razlučivanja Božje volje. To je moguće samo ako osluškujemo stvarnost koju žive svećenici i vjernici koju su nam povjereni. „Trebamo se vježbati u umijeću slušanja koje je nešto više od onoga što čujemo osjetilom sluha. … Slušanje je prije svega sposobnost srca koje omogućuje onu blizinu bez koje nema pravog duhovnog susreta.“ (Evangelii gaudium, br. 171).

Povezanost s biskupom vrlo je bitna za naš svećenički život. Ona ne znači da u našim odnosima ne smije biti napetosti i sukoba, ali znači da ne smije biti lomova. Ona zahtijeva da svećenici mole za svoga biskupa, ali i da mu znaju izraziti svoje mišljenje s poštovanjem, hrabrošću i iskrenošću. I, dakako, zahtijeva i da biskup moli za svoje svećenike i sve vjernike, kao i da bude ponizan, sposoban slušati, otvoren za kritiku i za pomoć.

Blizina između svećenika. To je blizina bratstva. Isus je tamo gdje su braća zajedno u ljubavi (usp. Mt 18,20). Bratstvo je želja biti svet s drugima, a ne u samoći. Značajke bratstva su značajke ljubavi kakvu nam je u Hvalospjevu ljubavi ostavio sv. Pavao. To je strpljiva ljubav.  Sa strpljenjem je povezan osjećaj odgovornosti za druge. Suprotnost joj je ravnodušnost, odvojenost od drugih. Mnogi svećenici proživljavaju dramu osamljenosti. K tome, bratska ljubav ne zavidi. Mnogi svećenici pate zbog posljedica zavisti, bilo da se drugi ne raduju dobru u njihovom životu, bilo da se ne mogu radovati dobru u životu drugoga. Od zavisti dolazi brbljanje. Bratska ljubav se ne hvasta. Nemamo se potrebu hvaliti, a još manje hvastati ili, što je još gore, zauzimati nasilne stavove prema drugima. Ta ljubav ne traži svoj interes, ne ostavlja mjesta ljutnji, ogorčenosti, ne sjeća se zauvijek primljenog zla, niti ga čini jedinim kriterijem prosuđivanja. To je ljubav koja ne uživa u nepravdi, ali se raduje istini, smatrajući osobito teškim grijehom napadati istinu i dostojanstvo braće klevetama i ogovaranjima. Bratska ljubav nije utopija, ali nije niti nešto što je lako živjeti. Neki svetac je rekao da je život u zajednici njegova pokora. Pa ipak, proročanstvo o bratstvu ostaje živo i treba svoje navjestitelje, ljude koji su, svjesni svojih ograničenja i poteškoća, spremni dozvoliti da ih dotaknu i izazovu Gospodinove riječi: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35).

Tamo gdje se živi svećeničko bratstvo, bliskost između svećenika, veze istinskog prijateljstva, tamo je moguće živjeti s više spokoja i celibat kao dar koji, da bi ga se živjelo kao posvećenje, zahtijeva zdrave odnose istinskog poštovanja i istinskog dobra koji svoje korijene ima u Kristu. Bez prijatelja i bez molitve celibat može postati nepodnošljiv teret i protusvjedočanstvo samoj ljepoti svećeništva.

Bliskost narodu. Odnos s Božjim narodom za nas nije dužnost nego milost. Zato je mjesto svakog svećenika među ljudima, u odnosu bliskosti s narodom. Svećenički se identitet ne može zamisliti bez svećenikove pripadnosti Božjem narodu. Da bismo razumjeli identitet svećenika danas potrebno ga je živjeti u bliskom odnosu sa stvarnim životom ljudi, uz njih i s njima. Povremeno osjećamo iskušenje da se razborito držimo podalje od Gospodinovih rana. Ali Isus ne želi da budemo distancirani, nego želi da dotaknemo ljudsku bijedu, da dotaknemo patnje drugih, kako bismo mogli doći u dodir s konkretnim postojanjem drugih ljudi i upoznali snagu suosjećanja.

Blizina Božjem narodu, obogaćena trima „drugim blizinama“, zahtijeva da se nastavi stil Gospodnji, stil njegovog svećeništva o kojem progovara i današnja liturgija, a to je stil bliskosti, suosjećanja i nježnosti, stil koji osposobljuje svećenika ne hodati među Božjim narodom kao sudac, nego kao dobri Samarijanac, onaj koji prepoznaje rane svog naroda, patnju proživljenu u tišini, koji prepoznaje samoodricanje i žrtve tolikih očeva i majki kako bi sačuvali svoje obitelji, primjećuje posljedice nasilja, korupcije i ravnodušnosti koja želi ušutkati svaku nadu. Blizina je to koja nam omogućuje da pomazujemo rane Božjem narodu i navijestimo godinu milosti Gospodnje (usp. Iz 61,2). Božji narod se nada da će pronaći pastire s Isusovim stilom, a ne „profesionalce svetoga“, da će pronaći pastire koji znaju za samilost, hrabre ljudi koji su sposobni zaustaviti se nad ranjenima da im pruže ruku, kontemplativne ljude koji, u blizini sa svojim narodom, mogu navijestiti ranama svijeta djelotvornu snagu Uskrsnuća.

S nadom da će ove misli pape Franje svima nama, nadbiskupima i svećenicima Riječke nadbiskupije, pomoći biti pastiri po Božjem srcu – svećenici u poslušnosti blizu svojim nadbiskupima, nadbiskupi u slušanju blizu svojim svećenicima, a svi u molitvi blizu Bogu, u bratskoj ljubavi blizu jedni drugima i istovremeno u pastirskoj prignutosti nad rane ljudi bliži Božjem narodu i svim ljudima, osobito onima koji su blizine potrebni – čestitam nama svećenicima Svećenički dan, a svima, i svećenicima i vjernicima, želim blagoslovljene ove dane u kojima liturgijski slavimo središnja otajstva naše vjere, na poseban način sretan Uskrs.