Govor nadbiskupa Ivana Devčića u povodu dodjele nagrade za životno djelo na svečanoj sjednici Županijske skupštine PGŽ

Hotel Royal, Opatija, 14. travnja  2022.

Poštovani članovi Županijske skupštine, uvaženi gospodine Zlatko Komadina,  primorsko-goranski župane, poštovani dobitnici županijskih priznanja i nagrada; cijenjeni sudionici ove sjednice Županijske skupštine!

Sve Vas srdačno pozdravljam u ime svih dobitnika županijskih nagrada i priznanja i u svoje ime. Posebno se radujem zbog obrazloženja moje nagrade. A to su razvoj ekumenizma i međureligijskog dijaloga te poticanje suradnje Crkve i lokalne zajednice na projektima od važnosti za stanovnike Primorsko-goranske županije.

I.

Dugi niz godina živim i djelujem u Rijeci i na području Primorsko-goranske županije. Riječka nadbiskupija i Primorsko-goranska županija teritorijalno se podudaraju samo na kontinentalnom dijelu Županije, jer se  Nadbiskupija ne proteže na kvarnerske otoke koji su u sastavu Krčke biskupije. Ali u Rijeci je uz sjedište Riječke nadbiskupije i sjedište Riječke metropolije kojoj uz Riječku nadbiskupiju pripadaju biskupije u Krku, Poreču i Gospiću. Na čelu Metropolije nalazi se nadbiskup metropolita, kojega imenuje Papa. Njegova je zadaća, uz upravljanje nadbiskupijom koja mu je kao biskupu od Pape povjerena, brinuti se o koordinaciji i međusobnoj suradnji biskupija koje su u sastavu metropolije kojoj je on  na čelu. To vam govorim s nakanom da Vas upoznam s organizacijom Katoličke Crkve na širokom području Kvarnera, Istre, Gorskog kotara, Ogulinskog kraja,  Sjevernojadranskog primorja, Like i Korduna, kao i na teritorijalne dodirne točke između Metropolije i Županije.

II.

Na spomenutom području uz Hrvate kao najbrojniji narod koji u većini pripada katoličkoj vjeroispovijesti, žive i pripadnici drugih naroda. Svi su oni nacionalno, religiozno, svjetonazorski, ideološki i politički različito opredijeljeni. Među njima su, uz one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici, pripadnici SPC i MPC, kao i sljedbenici nekih evangeličkih ili protestantskih zajednica, te vjernici islamske vjeroispovijesti. U tom je smislu naše društvo, kao i sva suvremena društva općenito, barem ona u zapadnom svijetu, svjetonazorski veoma šareno. Ali to ne znači da zbog toga ne mogu biti skladna. Naprotiv, ta raznolikost nas međusobno obogaćuje, naravno uz uvjet da smo je sposobni i voljni kao takvu prepoznati. Drago mi je, a vjerujem i svima vama, da u današnjem hrvatskom društvu, a posebno u našoj županiji, taj stav uvažavanja različitosti prevladava. Smatram da je to ispravan put, koji i Katolička Crkva na čelu s Papom Franjom slijedi i sve nas poziva i potiče da u skladu sa svojim mogućnostima njime idemo, jer drugog puta za miran i prosperitetan zajednički život nema.

III.

Upravo je zbog toga Drugi vatikanski koncil posebnu pozornost posvetio ekumenizmu s kršćanskom braćom koja nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i u skladu s time obvezao ju na traženje načina kako s njima uspostaviti dijalog i međusobnu suradnju u svjedočenju i naviještanju evanđelja, te Radosne vijesti koju nam je Isus svima ostavio u baštinu. Suština te Blagovijesti je da je Bog Otac svih ljudi, što znači da smo svi, bez obzira na rasu, nacionalnost, društvenu i religijsku pripadnost,  braća koja se međusobno trebaju prepoznati, prihvaćati, pomagati i jedni drugima opraštati nanesene uvrede i nepravde. U svezi s time često se u različitim prilikama citira sljedeća rečenica iz Koncilske Konstitucije „Gaudium et spes“ (Radost i nada), koja je, kako stoji u njezinu Proslovu, posvećena „prisnoj povezanosti Crkve s cijelom obitelji naroda“. Odmah iza tih riječi nalazi se i često citirani svečani proglas koncilskih otaca:  „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih ljudi koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ (GS 1,1). Tim je riječima suvremena Crkva izrekla i posvjedočila svoju solidarnost sa svim ljudima i narodima, te očekuje i zahtijeva od svakog svog člana da u skladu s tom svečanom koncilskom izjavom živi i djeluje. Sličnu otvorenost koncilski oci traže od Crkve i s obzirom na odnos prema suvremenom svijetu.

Na tom tragu je i Papa Franjo, koji je te koncilske naputke posebno aktualizirao u svojoj trećoj enciklici naslovljenoj „Fratelli tutti“  (hrv. Svi smo braća), u kojoj govori o bratstvu i socijalnom prijateljstvu među ljudima i narodima. Enciklika je naišla na veliki odjek u svijetu, ne samo kod katolika  i pripadnika drugih kršćanskih konfesija, nego i kod drugih ljudi i naroda kojima je na srcu zajedništvo i bratstvo ljudi.

IV.

Poštovani sudionici ove svečane sjednice, svaki dobronamjeran stanovnik naše Županije može potvrditi da se i za našu Županiju na temelju onoga što se poduzima za dobrobit građana, osobito onih najsiromašnijih, može također reći, nakon što se izmijeni ono što se mora izmijeniti, isto što je Drugi vatikanski koncil rekao za Crkvu, naime da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi koji u njoj žive, osobito onih koji su siromašni i svih koji trpe, radost i nada onih kojima je povjerena briga o Crkvi“. (GE 1, 1). Isto tako možemo bez ikakvog pretjerivanja tvrditi da se na području naše županije ozbiljno shvaća i promiče zajedništvo i prijateljstvo među vrijednim ljudima koji obitavaju na tom prekrasnom prostoru, bogatom tolikim prirodnim bogatstvima i ljepotama, o kojem se u ovo vrijeme velikih klimatskih promjena, prouzročenih ljudskom djelatnošću, trebamo zajednički brinuti, jer ga samo tako možemo sačuvati za buduće naraštaje.

V.

Na kraju, poštovani i dragi gospodine Župane i poštovani članovi Županijske skupštine, u ime ovogodišnjih laureata, svih djelatnika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Veslačkog kluba „Jadran“, gospodina Siniše Kuharića i u svoje osobno ime zahvaljujem Vam na županijskim nagradama kojima smo počašćeni. I još jednom vam od srca zahvaljujem na nagradi za životno djelo.

Hvala Vam na izvrsnoj višegodišnjoj suradnji između Županije i Nadbiskupije, koju Vam u nadi da će se ona (mislim na suradnju) nastaviti i nakon moga umirovljenja. Na temelju iskustva koje sam stekao u Rijeci kao srednjoškolac, student, profesor i dvadeset i dvije godine kao nadbiskup i metropolit, čvrsto sam uvjeren da različitost svjetonazora u ostvarivanju tog plemenitog cilja nikad neće biti zapreka, nego samo poticaj na što bolje međusobno upoznavanje, razumijevanje i uvažavanje. Neka vrijeme koje je pred nama bude svima dragocjena prilika za još intenzivniji rast u međusobnom bratstvu i slozi koja kuću gradi, za razliku od nesloge koja ju razgrađuje.

 

Hvala na strpljivosti i pozornosti!

Dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Skip to content