Sjećanje na bl. Miroslava Bulešića poziv je da sjetimo i svih drugih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima

Mons. Mate Uzinić u Svetvinčentu predvodio svečano liturgijsko slavlje o 74. obljetnici mučeništva bl. Miroslava Bulešića

Svečano i dostojanstveno u Svetvinčentu u utorak 24. kolovoza proslavljen je blagdan bl. Miroslava Bulešića. Liturgijsko slavlje na trgu ispred župne crkve u kojoj se čuvaju i štuju zemni ostaci budućega sveca predvodio je riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić. Suslavili su porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, krčki biskup Ivica Petanjak, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, vicepostulator u kauzi za proglašenje svetim bl. Bulešića Ilija Jakovljević, generalni vikar Riječke nadbiskupije Marko Tomljanović te mnogobrojni svećenici Porečke i Pulske biskupije.

U propovijedi nadahnutoj životom i mučeništvom bl. Bulešića mons. Uzinić istaknuo je tri poruke važne za naš povijesni trenutak. Kao prvu naveo je sjećanje. „Blagdan bl. Miroslava Bulešića slavi se dan nakon obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima kojim se prisjećamo na 23. kolovoza 1939. godine kada su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez potpisali Sporazum Molotov-Ribbentrop, javni pakt o nenapadanju i podijeli interesnih sfera u istočnoj Europi. Ovaj pakt jasno poručuje: Nacizam i komunizam su isti! Među totalitarnim sustavima nema razlike!“ Bl. Miroslav započeo je svoje svećeničko djelovanje u prvom, a završio ga mučeničkom smrću u drugom te je na svoj način bio žrtva i jednog i drugog totalitarnog sustava. Sjećanje na njega poziv je da se sjetimo i svih drugih žrtava ovih sustava, poziv upućen napose onima koji umanjuju ili ne daju dovoljnu pozornost nacističkim, fašističkim, a u nas u zajedništvu s njima ustaškim i četničkim zločinima, kao i onima koji niječu i zidom šutnje prekrivaju komunističke zločine, poručio je propovjednik. „Sjećanje je potrebno jer ono, kako kaže papa Franjo u Fratelli tutti, jamči i potiče izgradnju u kojoj će biti više pravde i bratstva, dodajući da se bez sjećanja nikad ne može ići naprijed, ne napredujemo bez cjelovitog i jasnog sjećanja. Ipak, važno je da to naše sjećanje ne bude selektivno i reduktivno. Ono, kako to na svoj način spominju i biskupi HBK o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, dobiva na vjerodostojnosti kada smo spremni među zločincima prepoznati i članove vlastite zajednice, a među žrtvama i članove drugih zajednica. K tome, naše sjećanje treba uključiti osobito one koji su, kako piše papa Franjo, u zatrovanom i pokvarenom okruženju zadržali dostojanstvo i malim ili velikim gestama se opredijelili za solidarnost, oproštenje i bratstvo. Među njima je, kako to osobito svjedoči njegov Duhovni dnevnik, i naš bl. Miroslav Bulešić.“

Kao drugu riječ mons. Uzinić naveo je oprost te podsjetio na jednu od najpoznatijih rečenica bl. Bulešića: „Moja osveta je oprost“. „Tu je rečenicu, kako Vam je poznato, napisao u svojoj duhovnoj oporuci 23. travnja 1945. nakon što je svom ljubljenom puku, kako ga on naziva, s ljubavlju uputio vrlo oštre pastirske opomene. Zašto je važno primijetiti ovo povezivanje oprosta s vrlo jasnom opomenom? Zato što oprost ne znači prijeći preko svega kao da se ništa nije dogodilo.“ Na tom tragu istaknuo je i riječi pape Franjo u enciklici Fratelli tutti. „Oprostiti ne znači zaboraviti. … Ipak možemo oprostiti. … Slobodno i iskreno opraštanje čudo je koje odražava neizmjernost Božjeg opraštanja. Ako je opraštanje slobodno, tada se može oprostiti i onima koji jedva da se kaju i nisu sposobni tražiti oprost. Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla. Prekidaju začarani krug; zaustavljaju napredovanje uništenja. Odlučuju da neće dopustiti da se društvom nastavlja širiti energija osvete koja će prije ili kasnije snaći i njih same.“

Oprost je ono što čini razliku između žrtve i mučenika, istaknuo je mons. Uzinić. „Opraštajući svojim mučiteljima žrtva postaje martir, odnosno svjedok vjere. Ne može se, naime, biti kršćanin i svjedočiti vlastitu vjeru bez opraštanja, ako se iskreno Bogu, koji je Otac svih i daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i nad dobrima (Mt 5,45), ne može reći: Oče naš … otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim… Sam Isus iz Nazareta, kojega mi kršćani ispovijedamo kao Krista, na križu je oprostio svojim mučiteljima. Neka stoga i naša osveta – kao i ona bl. Miroslava – bude oprost.“

Treća i posljednja riječ koju je mons. Uzinić istaknuo bila je nasljedovanje. Nasljedovati Isusa znači usvojiti i živjeti logiku pšeničnog zrna koje samo umirući donosi rod. Bl. Miroslav Bulešić usvojio je i živio tu logiku do kraja: položivši svoj život kao Isusov nasljedovatelj i svjedok, poručio je propovjednik. Dodao je da na mnogo načina kršćani mogu slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. „Gubitak fizičkog života jedan je od njih, kao što je to bio slučaj sa bl. Miroslavom, a nažalost, svjedoci smo da takvih situacija ima i danas. Svi drugi načini su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije u kojima trebamo pokazati da u našem životu ne vrijede pravila ovog svijeta, nego Isusova pravila, pravila ljubavi koja služi. To je izazov s kojim se za života susreo i bl. Miroslav proživljavajući vlastite borbe, napasti i krize.“

Zaključujući propovijed u kojoj je vjernike potaknuo i na čitanje Bulešićevog Duhovnog dnevnika, istaknuo je da nas blaženi Miroslav uči da nije potrebno fizički umrijeti da bismo nasljedovali Krista, niti je potrebno umrijeti na križu da bismo bili njegovi svjedoci. Potrebno je umirati sebi kako bi Krist u nama zaživio, istaknuo je mons. Uzinić. „Blaženi Miroslav kaže da to znači sebe prezreti, isprazniti se od sebe kako bi se napravilo mjesta za Krista, umrijeti svemu što je naše i što je pokvareno. Moguće je da nam te riječi zvuče preoštro ili da nam pak zvuče pomalo zastarjelo. Ali one su uvijek aktualne jer sažimlju u sebi bit kršćanstva – a to je poruka ljubavi.. Svaka osoba koja ljubi, sebi umire: mijenja se, pročišćava se, posvećuje svoj život, podnosi žrtvu, daruje sebe drugima i za druge. Kad ljubimo, u nama ljubi Krist koji je iz ljubavi prema nama umro na križu. Zato: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist… Tome je stremio naš blaženik Miroslav. Neka on i nas zagovara da bismo i mi, svatko na svoj, sebi vlastiti način, tome stremili i dosegli taj ideal.“

Nakon mise vjernici su se poklonili pred relikvijama bl. Bulešića, a na misnom slavlju sudjelovali su mnogobrojni hodočasnici koji su u rodnu župu ovoj istarskog svećenika i mučenika pristigli pješice iz svih krajeva Istre.