Sada je prilika za ‘prodrmavanje’ zidina vlastitih uvjerenja, stavova i predrasuda

Održane duhovne vježbe za vjeroučitelje

Vjeroučitelji Riječke nadbiskupije, njih trideset i pet, s predstojnicom Katehetskog ureda Ksenijom Rukavina Kovačević okupili su se od 10. do 12. prosinca u Domu pastoralnih susreta „Domus Laurana“ u Lovranu na godišnjoj duhovnoj formaciji. Program duhovnih vježbi na temu „Vjeroučitelj i navještaj evanđelja mladima danas“ predvodio je riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić koji je u petak, 10. prosinca, nakon molitve Večernje i zaziva Duha Svetoga, u svojoj uvodnoj riječi, služeći se tekstovima pojedinih teologa i izdvojenim zapisima (pismima) mladih, potaknuo vjeroučitelje na promišljanje o temi kroz dva aspekta – analizu znakova vremena u kojemu žive i svjedoče svoju vjeru djeci i mladima, i kroz dublje sagledavanje načina vlastitog života kao odgovora na znakove vremena. U duhu sinodalnosti Crkve „koja sluša“, „Crkve blizine“, „Crkve izlaska“, one Crkve „koja se ne odvaja od života, koja preuzima na sebe slabosti i siromaštva našega vremena, liječeći rane i ozdravljajući srca Božjom utjehom“ i koja je „otvorena novosti koju joj Bog želi predložiti”, kako to ističe papa Franjo u svojim porukama, nadbiskup Uzinić uputio je vjeroučiteljima nekoliko poticajnih pitanja vezanih za autentičnost življenja i svjedočenja kršćanskog identiteta danas u odnosu na sve učestaliju praksu isključivosti pa i one, nažalost, u ime evanđelja i Crkve.

Drugi dan duhovnih vježbi, 11. prosinca, u svom prvom tematskom razmatranju – analizi znakova vremena – Nadbiskup je stavio naglasak na sekularizaciju (u odnosu na sekularizam) kao očiti znak vremena koji sve više postaje izazov kršćanskom identitetu i poslanju, a samim time i evangelizaciji. Sekularizacija nas upozorava da je ‘kršćanska istina’ jedna od ‘ponuda istina’ u današnjemu društvu, što se reflektira i na način prenošenja vjere koji više ne može biti tradicijski nego osobni u smislu osobnog izbora i opredjeljenja. Kršćanski identitet nije nešto statično, jednom zauvijek ‘dobiveno’ ili ‘stečeno’, nego naprotiv, on se neprekidno izgrađuje u trojstvenom odnosu prema sebi, drugima i Bogu, istaknuo je Nadbiskup. Pozivajući se na sinodalni proces temeljen na zajedništvu, sudjelovanju i poslanju, Nadbiskup je, u kontekstu govora o sekularizaciji kao znaku vremena, naglasio da je upravo sada prilika za sve u Crkvi i one izvan nje za ‘prodrmavanje’ zidina vlastitih uvjerenja, stavova i predrasuda koje imamo prema drugima i drugačijima. U tom smislu postavio je pitanje: može li kršćanin koji ljubi Boga, a ne ljubi čovjeka ili ga ‘ljubi’ isključujući one drugačije od sebe biti bliže Bogu od čovjeka koji ne ljubi, ne prihvaća, ne poznaje Boga, ali ljubi, prihvaća i razumije drugoga jer u drugomu prepoznaje čovjeka vrijedna sebi? Ovoga dana vjeroučitelje je posjetio i riječki nadbiskup metropolita mons. Ivan Devčić koji im je uputio riječi poticaja i ohrabrenja u vršenju njihove vjeroučiteljske službe, a oni su njemu čestitali skorašnju 21. godišnjicu biskupskog ređenja.

Treći dan duhovnih vježbi, 12. prosinca, u drugom tematskom razmatranju – analizi načina života kao odgovora na znakove vremena – Nadbiskup je, pozivajući se na promišljanja kardinala C. M. Martinija, naglasio da je prijeko potrebno staviti evanđelje na prvo mjesto u vlastitom životu. Primat evanđelja mora postati primat osobne životne prakse. Međutim, živjeti evanđelje i svjedočiti ga drugima nije moguće bez tijesne povezanosti s našim „biti čovjek“, „biti s drugima i za druge“. U tom smislu Nadbiskup je naglasio da moramo prihvatiti činjenicu da Duh Sveti djeluje i izvan Crkve i da se Božje kraljevstvo ostvaruje, ‘udomljuje’ tamo gdje postoji iskreno čovjekoljublje. Pitajući se kako mi možemo sve više rasti u ljudskosti i u tome da nam evanđelje zaista bude primat u našemu životu, Nadbiskup je odgovorio: tako da se vratimo u Isusovu školu kao njegovi učenici, oni koji žive od susreta s njime i poput njega. A Isusovi su učenici oni koji slušaju, a ne samo čuju drugoga, koji ga slijede na njegovu putu, koji su spremni odreći se sebe i svoje ‘jakosti’ u korist ‘slabijega’, koji se ne boje nositi svoj križ ustrajno i do kraja, i koji svjedoče Božju ljubav ljubeći drugoga kao samoga sebe.

Tijekom duhovnih vježbi vjeroučitelji su imali priliku za sv. ispovijed i za zajedničko euharistijsko slavlje, ali i za jedan važan (is)korak u duhu sinodalnosti Crkve u kojoj „jedni slušaju druge, a svi slušaju Duha Svetoga, Duha Istine“, a taj je da su na treću nedjelju došašća (Radosnu nedjelju) za vrijeme sv. mise, u dijelu koji predviđa homiliju predvoditelja misnog slavlja, imali priliku homiletski iznijeti svoja promišljanja i nadahnuća na Božju riječ koja im je bila navještena.

KRK