Propovijed na svetkovinu Svih svetih – Kozala

Crkva sv. Romualda i Svih Svetih – Kozala; 1. 11. 2021.

Draga braćo i sestre!

Iz godine u godinu slušamo na svetkovinu Svih svetih Isusov govor o blaženstvima. Taj se govor, nazvan i Govor na gori, predstavlja samu srž Evanđelja, Radosne vijesti koju je Isus donio u svijet. Kao sama Isusova osoba i njegovo djelo tako se i taj govor može na više načina čitati i tumačiti.

Prije svega, u njemu je dosegnut vrhunac Božje objave čovjeku. Isus u njemu  objavljuje Božje čovjekoljublje, objavljuje Boga koji sve čini da bi spasio čovjeka. To što je u ovom svojem prvom programskom govoru nagovijestio, Isus će na razne načine u drugim prigodama pojasniti i eksplicirati. To će učiniti već kod svojeg prvog nastupa u nazaretskoj sinagogi, kada će izjaviti da su  se na njemu ispunile riječi proroka Izaije o Božjem poslaniku koji će doći uspostaviti pravdu potlačenima i donijeti spasenje ugroženima. O tome će još detaljnije progovoriti u prispodobama o Božjem milosrđu, gdje je pokazana Božja ljubav za slabo i izgubljeno, ljubav koja strpljivo čeka da se zalutalo vrati, ali i ide u potragu za njim. I na mnoge druge načine i u mnogim drugim prigodama Isus je detaljnije objavio to što je o Bogu nagovijestio u ovom svojem prvom govoru, tj. da je Bog onaj koji napuklu trsku ne prelama, niti stjenku koja tinja gasi, koji je milosrdan prema grešnicima, stoga ne uzvraća prema njihovim krivicama, koji trpi nepravdu i raduje se pravdi,  i koji radi pravde u svojem Sinu podnosi svako zlostavljanje, pa i samu smrt. Ako, dakle,  na taj način, tj. u svjetlu cjelokupnog Evanđelja čitamo Isusov govor o blaženstvima, lako uviđamo da je tu riječ najprije o Bogu, ali na jedan skrovit i neizravan način.

Isusov govor o blaženstvima je i govor s poukom i nadom.

 No, riječ je i o čovjeku, o ljudima koji su blaženi ili kojima je obećano blaženstvo upravo zato jer se trude biti slični Bogu kakav se objavio u Isusu Kristu, Bogu milosrdnom, nenasilnom, siromašnom, mirotvornom, Bogu koji trpi radi pravde. U tom smislu Isusove riječi blago siromasima, blago milosrdnima, blago progonjenima itd. možemo shvatiti prije svega kao pohvalu onima koji to doista jesu, odnosno koji se doista tako ponašaju i time postaju slični Bogu, svojem nebeskom Ocu i njegovu Sinu Isusu Kristu. Drugim riječima, Isus takvima poručuje: Ako ste milosrdni, ako opraštate svojim neprijateljima, ako ne uzvraćate zlom za zlo, ako trpite nepravdu, ako vas preziru i odbacuju radi vaše vjernosti Bogu, blago vama, jer time pokazujete da ste sinovi Božji, slični u svojem postupanju samom Bogu, zbog čega vam je osiguran udjel u njegovu kraljevstvu.

Postoji još jedno treće tumačenje i razumijevanje tog Isusova govora. Pored toga što ga možemo shvatiti kao objavu skrivenog Božjeg bića i kao pohvalu onima koji se trude u ovom životu biti što vjerniji i dosljedniji Božji nasljedovatelji, Isusov govor o blaženstvima je i govor s poukom i nadom. U tom smislu Isus ovim svojim govorom poručuje svima koji su siromašni, milosrdni, žalosni, gladni, mirotvorni, progonjeni i zlostavljani, da će doći na svoje, jer će Bog svima takvima jednog dana izobilno naplatiti sva njihova trpljenja svojom blizinom, ali pod uvjetom da se drže Njegovih uputa i putokaza.  To znači da siromašni, progonjeni, milosrdni nisu samo u ovom životu slični Bogu, gdje ta sličnost može biti samo krnja i živi se samo uz napor i protivljenje, nego oni će i u vječnosti još više sličiti Bogu sličnošću koja neće imati nikakve ljage niti nesavršenosti. Oni će tada gledati Boga kao što jest i Bog će biti sve u svemu.

Svaki je svetac odraz Božje svetosti

Promatrajući u svjetlu tog Isusova prvog i najvažnijeg govora današnji blagdan kojim slavimo sve Božje svece i ugodnike, nama znane i neznane, spontano želimo Bogu zahvaliti što nisu bili uzaludni napori tolikih da mu u ovom životu budu što sličniji. Sveci su u ovom životu tako živjeli, da su već ovdje u svom srcu doživljavali Kristovu pohvalu «blago vama». A sada su u vječnosti u potpunosti postigli ono oko čega su se tijekom zemaljskog života trsili i čemu su se od Boga poslije ovog zemaljskog života  nadali. Postigli su blaženstvo u Bogu, koje su već u ovom životu u srcu nosili i osjećali u onoj mjeri u kojoj su se trudili biti što sličniji Kristu.

Sv. Ivan u svojem viđenju govori o velikom mnoštvu takvih, mnoštvu «što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika». Doista, toliko je svetaca da ih nitko od ljudi ne može izbrojiti, jer su u to nepregledno mnoštvo uključeni ne samo oni koje je Crkva službeno takvima proglasila nego i mnogi čija je svetost samo Bogu znana. Današnji nam blagdan jednostavno doziva u svijest činjenicu da postoje i da su postojali divni ljudi, ljudi koji su stvarno živjeli Evanđelje, kršćani koji su ozbiljno uzeli ono što je Isus proglasio u svojem Govoru na gori.

Svaki je od svetaca živio Evanđelje na svoj način, ali ipak nitko od njih nije original, svi su oni samo odraz onoga čiju istinsku bit Evanđelje objavljuje; svi su oni u konačnici samo sljedbenici puta koji je Isus svojim blaženstvima trasirao kao put života za svakog čovjeka, i njihova je svetost samo odraz Božje svetosti, jer jedino je Bog sama svetost.

Svaki čovjek u svojem životu nosi biljeg svetosti

Toliko mnoštvo onih koji su imali milosrdno srce, koji su se trudili oko mira i pomirenja, borili se za pravedniji svijet i pritom se u ime pravednosti radije dali progoniti nego da sami budu progonitelji; toliko mnoštvo onih čije je srce bilo čisto, koji nisu druge prezirali, nego su ih poštovali i pomagali im, toliko mnoštvo takvih i sličnih nada su ovog svijeta, pogotovo što takvih i danas ima u svijetu, pa i među nama. Sjetimo se npr. sluge Božjega pape Ivana Pavla II. i gesta pomirenja, opraštanja, milosrđa i mirotvorstva koje on nije prestajao činiti tijekom čitavog svoga pontifikata. Sjetimo se i blažene  Majke Terezije iz Kalkute, koja je tako uvjerljivo u današnjem svijetu evanđeosko živjela milosrđe i ljubav. Promatrajući takve primjere najbolje uviđamo kako su sveci velika  nada za svijet. A svetost bi trebao postići svaki kršćanin, jer su svi na svetost pozvani, prema Isusovim riječima: «Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski» (Mt 5, 48). To znači da su svi kršćani pozvani svjedočiti nadu koju nam je Bog dao u Kristu. U svezi s time možemo se pitati: Ima li ljepšeg poziva za kršćanina nego biti svjedok nade u svijetu, nade ne bilo kakve, nego one koja dolazi od Boga? Zato nam blagdan Svih svetih postavlja pitanje o našoj vjerodostojnosti kojom je živimo i svjedočimo kršćansku nadu. Hoćemo li svjedočiti nadu ili beznađe ovisi o tome u kojoj se mjeri trudimo živjeti sveto, tj. slično Ocu našemu nebeskomu.

Dok se spominjemo svih svetih, ne možemo se ne sjetiti i svih naših pokojnika pitajući se gdje su oni i kako im možemo pomoći. Možda se, misleći na poneke koje smo poznavali, sjećamo da su oni među nama živjeli evanđeoska blaženstva milosrđa, mirotvorstva, čistoće i strpljivog podnošenja nepravdi. I sigurno nam se pri toj pomisli srce ispuni zahvalnošću prema njima, zbog njihova svjedočanstva kršćanske nade, ali i prema Bogu, jer bez Njegove pomoći oni to ne bi bili mogli. Svaki čovjek koji u svojem životu nosi biljeg svetosti, tj. koji se ozbiljno trudi živjeti ovo na što nas Isus u današnjem evanđelju poziva, znak je Božje ljubavi prema svijetu, svaki je takav svojevrstan dokaz da Bog nije od nas digao ruke. Zato smo Bogu posebno zahvalni za svece, ali to trebamo iskazati ne samo osjećajima i riječima, nego i istinskim nasljedovanjem svetaca.

Naša je dužnost moliti za sve pokojne

 Isto tako nas uvijek iznenađuje pomisao da se među tim nebrojenim mnoštvom svetih možda nalazi i netko od naših, možda neki rođak, prijatelj ili poznanik, tako da dok štujemo sve svete, možda i ne znajući štujemo nekoga koga smo za ovog života dobro poznavali ili koji nam je čak bio veoma blizak. Kako je lijepa i usrećujuća ta pomisao, braćo i sestre. A ona je u mnogim slučajevima zacijelo pomisao s pokrićem.

No, istovremeno osjećamo svetu dužnost da se za sve pokojne molimo, kako bi ih Bog priključio što prije zboru svojih svetih, ne gledajući na njihove grijehe, nego na dobročinstva  kojima ih je za ovoga života obdario i koja su nam bila znak Njegove dobrote i blaženog zajedništva svetih u Kristu. S tom nakanom ovih dana posebno upućujemo Bogu molitve. Ali neka to ne bude samo povremeno, nego svakodnevno, jer su našim pokojnima, dok se nalaze u stadiju čišćenja, naše molitve potrebne i korisne, kao što je nama potreban i koristan zagovor svetih. Ovi nas dani potiču i pozivaju na tajanstveno međusobno pomaganje, u čemu se očituje i ostvaruje i mistično zajedništvo putujuće, trpeće i proslavljene Crkve. Amen.