Propovijed na otvorenju sinodalnog hoda Riječke nadbiskupije

Katedrala sv. Vid, Rijeka. 17. 10.21.

 Draga braćo i sestre!

Uvjeren da sadašnje djelovanje Crkve nije zadovoljavajuće, Papa Franjo je 10. listopada ove godine u Bazilici svetog Petra u Vatikanu otvorio ,,sinodalni hod”. Poznato nam je da on često govori o problemima i zabrinjavajućim pojavama i stanjima u Crkvi, kao što su: formalizam, skrivanje iza utvrda lažne sigurnosti, klerikalizam, konformizma itd. Ovi i mnogi drugi problemi su razlog zbog kojeg  je Sveti Otac otvorio sinodu, ne zbog toga jer želi drugu Crkvu, nego Crkvu drukčiju, Crkvu koja je otvorena, koja ne stoji daleko, koja nije skrivena u svojim utvrdama nego, koja bliska malom čovjeku i hodi u skladu s vremenom, ugledajući se u lsusa koji je s ljudima na putu. Radi toga nas Sveti otac poziva na sinodalni hod, da zajedno, pod vodstvom Duha Svetoga, tražimo odgovore na velike izazove vremena u kojemu živimo. Sv. Otac ističe da nas u tome ne smije obeshrabriti to što na početku ne znamo kakav će biti konačni ishod Sinode, nego da, povjeravajući se vodstvu Duha Svetoga, pozorno slušamo njegova nadahnuća i odvažno slijedimo njegove poticaje. Drugim riječima, valja nam, s Božjom pomoći, hrabro, bez ikakva oklijevanja i izgovora, krenuti na sinodalni put.

Kojim putem krenuti u obnovi, iscjeljenju, u obraćenju Crkve?

Papa ističe tri bitna smjera kojima treba ići da bi se postigle potrebne promjene, tj. da bi Crkva postala drukčija, onakva kakvom ju je Gospodin zamislio. Radi toga je potrebno da se usmjerimo na susret, slušanje i razlučivanje. To znaci da se Sinoda ne ostvaruje toliko organizacijom susreta iii promišljanjem o problemima, koliko odvajanjem vremena za susret s Gospodinom, za osluškivanje što nam on govori po znakovima vremena i za razlučivanje u skladu s time što nam poručuje da kakvi trebamo biti i što trebamo činiti da bi  Crkva, a Crkva smo svi mi,  postala drukčija, upravo onakva kakvu ju je on zamislio.

PRIORITET JE SUSRET S GOSPODINOM

Papa Franjo ističe prioritet susreta s Gospodinom. To je, prema njemu, temeljno za uspjeh sinode. A susret s Gospodinom događa se u molitvi i u pozornom meditiranju i razmišljanju o onome što nam govori u Svetom pismu i znakovima vremena. Drugim riječima, ako je Duh Sveti protagonist Sinode, onda su od primarne važnosti za njezin uspjeh povezanost i suradnja s Njime, tj. poslušnost njegovim nadahnućima. Biti u Bogu i djelovati po njegovim nadahnućima, to je jamstvo za uspjeh Sinode, conditio sine qua non, tj. ono bez čega ona ne može uspjeti. Tà kako nekoga možemo oduševiti za Boga ako nismo u Bogu? Bog je taj koji čini, ali On hoće i nas uključiti; potrebni smo mu i mi, naš slobodni pristanak i suradnja. Povijest Crkve nam pokazuje da su se promjene u njoj događale posredstvom svetih ljudi, tj. onih koji su pomnim čitanjem znakova vremena otkrivali što Bog od Crkve očekuje i trudili se mijenjati je u skladu time.

Nadalje, kada govorimo o susretu s Gospodinom, trebamo znati što to znači, odnosno kako se on ostvaruje. lsus nam je za to primjer. On je uvijek prije svake važnih odluka i čina razgovarao u molitvi sa svojim nebeskim Ocem, pitajući ga da mu pokaže što treba činiti i izražavao spremnost za prihvaćanje i izvršavanje Očeve volje. Tu spremnost izražavamo i mi svaki put kad molimo Očenaš, samo često naša spremnost na izvršavanje Očeve volje nije onako bezuvjetna kao što je bila lsusova. Sinoda bi i u tom smislu trebala uroditi promjenom u našemu odnosu prema Bogu i njegovoj volji s nama, tj. učiniti nas spremnijima za traženje i izvršavanje Božje volje u svome osobnom životu i u životu crkvene zajednice kojoj pripadamo.

Sveti Otac ističe posebno dvostruki učinak našeg svakodnevnog susreta s Bogom:

1. Dobivamo snagu za djelovanje, jer sve u našem životu stoji ili pada upravo na tome koliko smo ukorijenjeni u Bogu, tj. koliko s njime surađujemo.
2. Drugo, a što je s prvim, a što je povezano u upravo rečenim, susret s Gospodinom nas mijenja u smislu da ne donosimo više samo sebe drugima, nego i Boga. Samo ljudsko djelovanje osuđeno je na neuspjeh jer je krhko i slabo. Dok, djelovanje koje je prožeto susretom s Bogom, u susretu s drugima donosi plod. Drugi ga prepoznaju kao autentično, Božje djelovanje, jer drugome ne donosimo samo sebe nego Boga. I to u sebi ima privlačnu snagu koja druge privlači Bogu, a i nas same čini boljima pred Bogom i ljudima. Iz susreta s Bogom proizlazi duboka potreba posredovati tu radost susreta s Bogom.

U SUSRET S DRUGIMA

Današnje čitanje iz Djela apostolskih idealno opisuje model hoda ove sinode prikazom Petrova odgovarao na probleme u počecima nastanka Crkve, što može i nama danas biti od velike koristi.

1. Naime, nekoliko redaka prije ovog ulomka iz današnjeg prvog čitanja piše kako je Petar imao viđenje i u kojem Petar vidi uleknutu posudu u kojoj su bili svakovrsni gmazovi zemaljski i ptice nebeske. Viđenje je bilo popraćeno Božjom zapovijedi Petru da to što vidi zakolje i jede. Ali Petar to odbacuje, odgovarajući Bogu da nikad ništa neokaljano nisam okusio (naime, Židovu  nije  sve dopušteno jesti). Što nam Bog hoće poručiti ovim viđenjem? Očito je,  da nam Bog hoće reći da oni koji nisu ,,obrezani”, tj, koji nisu članovi Crkve, nisu zbog toga naprosto nečisti, što znači da ne treba od njih bježati, nego ih Bogu privoditi.

Nadalje čitamo kako je Petar o tome sveudilj razmišljao. U tom Petrovu susretu i razgovoru s Bogom, kao i u njegovu  razmišljanju o onome što vidi i što mu Bog govori, pozvani smo prepoznati sebe koji započinjemo sinodalni put. Također smo pozvani slijediti Petrovu otvorenost i poniznost, o čemu svjedoči njegov  odgovor na poziv Duha: „Evo neka te trojica traže. De ustani, siđi i odi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao. Petar posluša. Petar siđe k ljudima…“ Što znači to da Petar siđe? Znak je to poniznosti, onoga kakva Crkva treba biti. To hoće reći, siđi s trona vlastite umišljenosti i lažne uzvišenosti koja je za Crkvu, tj. za nas vjernike, uvijek iskušenje. Biti blizak onima koji su „izvan“, izići im u susret, to nije moguće bez poniznosti.

DRUGI MOMENT JE SLUŠANJE SRCEM

Tek nakon silaska s lažne uzvišenosti u susretu s onima „izvana“, otvara se veliki prostor za slušanje. Tekst iz Dj govori nam o tome kako Petar nije zastao na formalnosti koju Papa ističe kao jednu od opasnosti za djelovanje Crkve. Petar kaže: „Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim. Stoga vam i dođoh bez pogovora.“ Tu vidimo kako Petar bez formalnosti, iskreno ide u susret, ističući kako želi čuti one koji su ga pozvali i saznati zbog čega su to učinili. Motivacija mu je dakle, kako sam kaže: „Da čujem“. To znači, da slično kao Petar i mi danas trebamo postupati, tj. biti otvoreni Duhu, osluškivati i slijediti njegove poticaje, što za sobom povlači napuštanje starih običaja i hod drugima u susret. Nadalje, Petrovu otvorenost vidimo u tome da je strance, koji su mu bili poslani: „pozvao unutra i ugostio“. Unutra što to znači? To znači iskreno, ne formalno slušanje. lznutra, iskreno, sa suosjećanjem sluša druge, čak i strance, njihove boli i teškoće života.

Papa zato stavlja naglasak na slušanje srcem. Jer, čovjek ima potrebu da bude poslušan, da ga se uvaži i vrednuje kao osobu, a ne kao puki slučaj u ovom svijetu. To je Petar učinio. Slušanje srcem resi one ljude koji druge smatraju vrijednima pažnje. Drugi je za njih slika Božja, ne predmet. Za njih se vrijednost čovjeka ne mjeri kroz praktičnost, u smislu da vrijediš onoliko koliko privrijediš. Zbog toga je drugoga i druge potrebno slušati srcem. Potrebno je čovjeka doživjeti, a ne odmah davati neka automatska rješenja njegovih problema. Prvo je potrebno staviti se u stav slušanja. Možda se baš u tome krije rješenje problema onih kojima je potrebna naša pomoć. A možda nam Bog posredstvom teških situacija drugih želi reći i to da, nismo mi ti koji uvijek imaju što reći drugima. Zbog toga, kod slušanja drugih, trebamo se ugledati u našeg Učitelja i Gospodina, koji je znao čuti i razumjeti one koji su mu se obraćali, a zatim je u skladu s onim što je čuo djelovao. Primjer nam je za to Isusov postupak sa slijepcem Bartimejem: Isus je na putu, izlazi iz Jerihona kad je Bartimej vikao za njim: „Isus, Sine Davidov, smiluj mi se!“ Prisutni su Bartimeja bezuspješno ušutkivali, a on je na to još jače vikao i pozivao lsusa u pomoć. Isus se nije oglušio nego se zaustavio i rekao drugima da Bartimeja pozovu k njemu. On je, dakle, znao čuti vapaj siromaha, potrebitog slijepog čovjeka. Nije li to dužnost nas koji se smatramo Isusovim učenicima i sljedbenicima? Ili se u sličnim slučajevima ponašamo kao što su se apostoli i drugi Isusovi sljedbenici ponašali u slučaju Bartimeja, koji su ga korili zbog toga jer je Isusa pozivao u pomoć?! Oni nisu vidjeli čovjeka pored sebe, nisu znali čuti. Zašto nisu? Iz kojeg razloga? Jer su samo formalno  s Isusom, ne slušaju srcem, ne idu putem kojim je Isus hodio i hodi. Isus zna čuti ljudske potrebe i danas. I nama će to biti moguće ako naučimo gledati i slušati druge ne samo očima i ušima, nego i prije svega srcem. Neka nam Gospodin po ovoj sinodi koju počinjemo u tome pomogne, kako bismo doista mogli biti njegovi dostojni učenici i sljedbenici. U tom smislu nema ona bude milosni put obnove svakog pojedinog člana Crkve, put međusobnog pomirenja i time također obnove cijele Crkve, kako bi ona tako obnovljena mogla biti još sjajnijem i jasnijim znakom  Božje blizine i ljubavi prema nama i svemu stvorenju. Amen.

Mons. dr. Ivan Devčić,

nadbiskup metropolit