Misa za kraj hodočasničke godine u Trsatskom svetištu i blagoslov slike bl. Alojzija Stepinca

31. listopada 2021.

Poštovani oče Gvardijane i braćo franjevci, poštovane sestre redovnice,

draga braćo i sestre, vjerni prijatelji Trsatskog svetišta i štovatelji Gospe Trsatske!

1. Zahvalan sam ocu Gvardijanu što me je pozvao da predvodim ovo zahvalno misno slavlje za kraj hodočasničke godine u ovo svetište Majke Božje Trsatske, i da tim povodom blagoslovim sliku bl. Alojzija Stepinca, velikog prijatelja ovog svetišta i naše nebeske Majke, kojemu je ono posvećeno. Kao bezbrojni hodočasnici tijekom stoljeća, tako je i on rado hodočastio u ovo svetište da moli Gospu za zagovor za Crkvu u našem narodu i za naš narod da ostane postojan u vjeri svojih otaca. Molio je također za one koji su se u Crkvu razočarali, koji su je napustili i postali njezini protivnici i progonitelji, da se obrate i vrate u njezino okrilje. Molio je također nju, koju štujemo i kao zaštitnicu Hrvatske (Advocata Croatiae), da s ovog svetog brda bdije nad našim  gradom, nad prelijepim Kvarnerom, Istrom, Primorjem, Likom, Gorskim kotarom, Dalmacijom, Kordunom, Zagrebom i Zagorjem, Slavonijom, Bosnom i Hercegovinom itd. Bio je u neprekinutom niz hodočasnika sa svih strana Lijepe naše u ovo svetište, koji su ga i ove godine pohodili da bi Majci Milosti na Trsatu zahvalili za uslišanja i molili je za njezin majčinski zagovor u svojim potrebama. „K tebi dolazimo da te pozdravimo i da ti damo kao dar svojih srca žar“, tako je početkom dvadesetog stoljeća krasnarski župnik  Milan Pavelić u svojoj pjesmi „Zvijezdo naša jasna“, opjevao hodočasničko duhovno raspoloženje i ljubav kao motivaciju dolaska u njezin majčinski dom. S takvim žarom i raspoloženjem hodočastio je ne samo ne samo na Trsat nego i u druga Marijina svetišta širom naše domovine blaženi Alojzije Stepinac. I kao svi Marijini hodočasnici i molitelji, i on se vraćao svojim dužnostima  ojačan i ohrabren.

A slika koja će biti smještena u ovom svetištu bit će trajan podsjetnik hodočasnicima i posjetiteljima na njegov svetački lik, na njegovu marijansku pobožnost i neustrašivo svjedočenje vjere za vrijeme komunističke vladavine, kada je teško bilo biti kršćanin, a još teže svećenik, biskup  i kardinal. Ujedno je ovaj blagoslov blaženikove slike  prigoda da se sjetimo i sv. Ivana Pavla II., koji je 3.  listopada 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Tada je u  propovijedi rekao: „Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio:  zadnjih petnaest godina njegova života bilo je obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanja posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja evanđelja i za jedinstvo Crkve.“

2. Svojim životom i svojim riječima on je, za vrijeme komunističkog progonstva Crkve, opominjao i poticao naš narod na ustrajnost u vjeri i vjernosti Kristu, Gospi i Crkvi, slično Mojsiju koji je, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju (Pz 6, 2-6), Izraelcima govorio: „Svega vijeka svoga boj se Gospodina, Boga svoga, – ti, i sin tvoj, i sin tvoga sina, – vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove /…/, pa da imaš dug život. Slušaj Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bude i da se veoma razmnožiš jer ti je Gospodin, Bog otaca tvojih, obećao zemlju kojom teče med i mlijeko. Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svog, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce!“

3. Ali, kao što su, unatoč pozivima i opomenama svog vođe Mojsija, životne kušnje Izraelce toliko pokolebala u vjeri svojih otaca da su se mnogi od nje odmetnuli, tako su se i u našem narodu također mnogi, unatoč hrabrom svjedočenju  blaženog Alojzija Stepinca,  pokolebali u vjeri koju su naslijedili od svojih predaka i okrenuli leđa Crkvi. No, kao što je u Izraelu bilo onih koji su do kraja ostali vjerni vjeri otaca, tako je to bilo i u našem narodu, kao i kod drugih kršćanskih naroda koji su pod bezbožnim režimima proživljavali slična iskušenja. Mnogi su i kod nas i u drugim zemljama radije prihvaćali zatvore, mučenja i razne diskriminacije, nego odreknuće od vjere otaca. Protivnik Boga i čovjeka posvuda je nanio mnoge štete, ali sjeme vjere u mnogim srcima nije uspio zatrti. Štoviše, što su progoni bili žešći, to je odlučnost kršćana da ostanu u vjeri svojih otaca bila čvršća, a njihovo pouzdanje u Boga i u zagovor nebeske Majke Marije veće. Zbog toga je već ranokršćanski teolog Tertulijan konstatirao da je mučeništvo kršćana, ne poraz, nego sjemen novih kršćana. Poznata je o tom njegova izreka: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana!“ („Sanguis martirum, semen christianorum“ (Apol. 50, 13).

4. Ono što je najviše zbunjivalo progonitelje kršćana od početka, tj., počevši od Isusove muke i smrti na križu, te zatim tijekom cijele povijesti Crkve sve do naših dana, bilo je opraštanje kršćanskih mučenika svojim mučiteljima. Naime, kao što je Isus na križu molio za svoje mučitelje: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, tako i kršćanski mučenici, slijedeći Isusa, nisu proklinjali svoje mučitelje, nego su molili za njih. To ponašanje zbunjivalo je njihove progonitelje, a nekima od njih bilo je čak poticaj da se obrate i postanu Isusovi sljedbenici, što je, kako smo upravo čuli, uočio već ranokršćanski teolog Tertulijan. A još prije njega Isus je o sebi rekao da će kad bude uzdignut, tj. razapet, sve k sebi privući (usp. Iv. 12, 32). Sv. Luka je u svom opisu muke i smrti Isusove zabilježio da se obećanje koje je Isus izrekao na križu počelo ostvarivati neposredno poslije  njegova premiruća. Naime, rimski satnik koji je nazočio Isusovom raspeću i koji je sam čuo te njegove riječi, počeo je slaviti Boga govoreći o Isusu: „Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!“ (Lk 23, 48). A njemu su se pridružili i ostali nazočni, stoga sv. Luka ističe: „I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa.“ (isto)

5. Svaki istinski učenik slijedi primjer i nauk svog učitelja. A mi kršćani Isusovi smo učenici i kao takvi dužni smo slijediti njegovo ponašanje i njegov nauk. Kršćanski sveci i mučenici uzori su nam u tome  te smo ih dužni nasljedovati. A svi su oni na svom putu nasljedovanja Isusa prolazili kroz ista iskušenja kao Isus: Bili su prezreni, odbačeni, osuđivani, mučeni i ubijani na razne načine, ali neprijatelji Božji nisu ih mogli ničim odvratiti od nasljedovanja Onoga koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6). Sv. Pavao je u Poslanici Rimljanima takvo ponašanje kršćana objasnio  ovim riječima: „Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijanju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8, 33-37). Sve upravo rečeno ne odnosi se samo na prve Isusove učenike i na one koji su živjeli prije nas, nego i na nas i na sve Isusove učenike koji će to postati i biti sve dok On ponovno ne dođe u slavi kao sudac živih i mrtvih. U svim vremenima mi Isusovi učenici bit ćemo izlagani progonstvima, mučenjima i svakojakim pogibeljima, ali u svemu tome ćemo, kako kaže sv. Pavao, nadmoćno pobijediti „po onome koji nas uzljubi“. U tu konačnu pobjedu  bio je čvrsto uvjeren i blaženi Alojzije Stepinac.

6. Kako znamo, on se na svom putu nasljedovanja Krista morao suočavati i boriti s mnogim preprekama i protivštinama. Još kao mladić iskusio je sve zlo Prvog svjetskog rata, čak i zarobljeništvo. Zatim je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zajedno s hrvatskim narodom i Katoličkom Crkvom, morao trpjeti mnoge nepravde, a potom strahote Drugog svjetskog rata i, na koncu, komunistički režim koji je njegovu vjernost Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi stavio na najtežu kušnju. U svim tim nedaćama blaženi je Alojzije našem narodu i Crkvi bio čvrsti oslonac i orijentir, ali ne slijedeći ljudsku mudrost ili upotrebljavajući sredstva kojima se za postizanje određenih ciljeva služe ljudi ovoga svijeta, nego oslanjajući se čvrsto na Boga, po uzoru na sv. Pavla koji je u Poslanici Filipljanima (4, 13) napisao: „Sve mogu u Onome koji me jača.“ To znači da su našem blaženiku oslonac bili vjera i čvrsto pouzdanje u Isusa Krista i u Marijin zagovor i pomoć. Njoj, koju štujemo i kao Zaštitnicu Hrvatske (Advocata Croatiae), on je preporučivao i Crkvu i narod. Za razliku od pismoznanca iz današnjeg evanđelja, koji nije znao koja je od Božjih zapovijedi prva, te se zbog toga obratio Isusu za odgovor, blaženi Alojzije je dobro znao da je prva zapovijed ljubav prema Bogu, kojeg trebamo ljubiti iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, i iz svega uma svog, i iz sve snage svoje. Isto je tako dobro znao da je druga zapovijed: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ i da „nema druge zapovijedi veće od tih.“

Neka nam, draga braćo i sestre, on bude uzor vjere i pouzdanja u Boga i u Marijin zagovor u svim našim životnim poteškoćama i iskušenjima. Tko ima Boga za Oca, Isusa za brata, a  Mariju za majku, ne može propasti pa da mu je i dolinom smrti proći. Amen.