Majka Božja Svetogorska, blagoslov oltara 2021.

(Čitanja: 1. Ljet 15,3-4-15-15; 16, 1-2; Ps 132(131), 6-7.9-10.13-14; 2. 1 Kor 15,54-57;

Lk 11,27-28)

Danas nas na ovoj Svetoj Gori, posvećenoj Majci Božjoj Svetogorskoj, kao vjernike okupljaju dva otajstva.

Prvo otajstvo je otajstvo Isusa Krista. On je bio u središtu života Blažene Djevice Marije. Zato Isus Krist, kako nas uči Katekizam,  treba biti i u središtu našeg kršćanskog života. Isusa Krista, koji treba biti u središtu, simbolizira ovaj novi oltar koji smo zato i smjestili u središte ova crkve posvećene Majci Božjoj Svetogorskoj. Za koji trenutak ćemo ga blagosloviti i tako omogućiti da sa na njemu počne slaviti otajstvo euharistije koja je, jer euharistija je na otajstven način Isus Krist, „izvor i središte kršćanskog života“, a s tim, kako nas na koncilskom tragu uči papa Benedikt XVI., također „izvor, vrhunac života i poslanja Crkve.“

Blagoslov oltara će nam posvijestiti da je Krist, Glava i Učitelj, pravi oltar. No istovremeno bismo trebali naučiti i da smo mi sami, kao njegovi udovi i učenici, poput Marije koja je to bila sa svojom majčinskom utrobom i cijelim svojim životom, osobito na Kalvariji kad ga je mrtvog primila u svoje majčinsko krilo, trebali biti duhovni oltari na kojima se Bogu prinosi žrtva svetog življenja. Pogled na oltar i euharistijsku žrtvu koja se na njemu slavi je uvijek ponovo pogled na Isusa Krista i ono što je on iz ljubavi prema nama učinio, žrtvu ljubavi koju je za nas prinio i koju na otajstven način nastavlja činiti u svakoj misi koja će se od danas slaviti na ovom oltaru. Istovremeno je to također pogled na nas koji po žrtvi koja se slavi na tom oltaru i pričesti koju primamo i sami postajemo oltari – oltari na kojima se Bogu treba prinositi ugodna žrtva onih koji žive i žele živjeti u skladu s istom logikom ljubavi i trošenja vlastitog života ondje gdje ih Bog šalje i u onom što Bog od njih traži, kao što je to bilo i u Isusovom slučaju, ali i u slučaju njegove nebeske majke Marije.

Kako to postići pokazuje nam drugo otajstvo koje nas okuplja, a to otajstvo je otajstvo Blažene Djevice Marije. Iako se i nama, s nepoznatom ženom iz pročitanog evanđeoskog ulomka, čini da se snaga tog otajstva nalazi u tome da je ona fizički začela, nosila u utrobi i rodila Isusa: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“, Isus nam objašnjava da je snaga njezinog otajstva u slušanju i čuvanju Božje riječi: „Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je!“

Veličanstvena je ovo spoznaja. Zahvaljujući njoj razumijemo kako nam Blažena Djevica Marija može biti i jest uzor. Nije dakako moguće da, poput nje, fizički začnemo i rodimo Isusa. Ali je moguće da dozvolimo Božjoj riječi da se nastani u nama i da se po nama nastavi rađati u svijetu i vremenu u kojemu živimo, za nas i po nama za sve kojima nas Bog šalje. Ovo uključuje i sve životne situacije, i one koje su lijepe, ali i one koje su teške. A upravo nas te teške situacije, životne nedaće koje pogađaju nas i naše bližnje, najčešće i upućuju Majci Božjoj u pohode.

Iz jedne takve situacije je, prema apokrifnim spisima, izišao i uzvik ove nepoznate žene. U tom se spisu kaže da je i ona bila iz Nazareta i da je i ona bila majka. Njezin sin zvao Dizma i u djetinjstvu se družio s Isusom. Kasnije se pridružio zelotima i uključio u nasilnu borbu i postao razbojnik. Njezin uzvik je molitva majke za njega i njegovo obraćenje, slična onoj koje mnoge majke upućuju za svoju djecu. I on će biti uhićen. Završit će život na križu, kao razbojnik. To će mu se dogoditi skupa s Isusom. Zbog ovog majčinskog uzvika, molitve, on će postati onaj dobri razbojnik koji je čuo Isusove utješne riječi, razlog istinske radosti za njega i za njegovu majku, ali i za sve nas koji poput njega znademo zalutati i za sve naše koji su možda zalutali: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“

„Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“, kaže Isus. Slušanje i čuvanje Božje riječi nadilazi radost i blaženstvo majčinstva. Isus ne niječe radost majčinstva. I očinstva, naravno. Zna da je to jedan od najviših oblika ovozemaljske radosti. Ali on je i realan, i zna da to puno puta i nije tako i da je slušanjem i čuvanjem Božje riječi moguće biti trajnije radosniji i blaženiji jer nas Božja riječ priprema i za one trenutke kad nam majčinstvo i očinstvo nanose bol. I daje nam smisao i onda kada se čini da je sve besmisleno. I vraća radost kada se čini da za nju nema mjesta, kao što će se to dogoditi i Mariji pod križem na Kalvariji, a prema apokrifnim spisima s Marijom će se dogoditi i ovoj nepoznatoj ženi.

Marija je ponajprije blažena na ovaj Isusov način. Ona je ponizna službenica Gospodnju koja je Božju riječ slušala, pohranjivala u svome srcu, o njoj razmišljala i po njoj živjela: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ I dogodilo se začeće u njezinoj utrobi. Zato je ona model Crkve. Crkva ima istu zadaću slušati Božju riječ, o njoj promišljati i, tumačeći je u duhu vremena, po njoj živjeti i drugima je propovijedati. Marija je model prema kojemu se treba oblikovati i svatko od nas kršćana. Kvaliteta našeg biti kršćani ovisi o tome kako i koliko, poput nje, slušamo Božju riječ, pohranjujemo je u svoje srce, o njoj promišljamo i u skladu s njom živimo. Samo tako kao i Marija, ali na duhovni način, možemo Krista začinjati i Krista rađati svome vremenu. I biti blaženi.