Đakonsko ređenje Franka Gržićića, Josipa Mioča i Ivana Seletkovića

U ulomku iz Djela apostolskih koji smo pročitali kao prvo čitanje mogli smo čuti da je pravi razlog ustanovljenja đakonata u Crkvi služenje siromasima. Uostalom, to je i značenje imena đakon. Đakon (grč. δıάϰονος) je sluga, poslužitelj. Želio bih stoga danas progovoriti osobito o temi služenja. Ta je tema ključna ne samo za đakone u Crkvi, nego i za sve nas, za Crkvu u cjelini koja postoji da bi služila.

Za đakone je to u početku bilo služenje kod stolova. Nisu to bili primarno euharistijski stolovi,  nego oni obični stolovi koji su se prostirali nakon euharistije. Već u prvoj Crkvi, za koju čitamo da je svima sve bilo zajedničko, počelo se događati podilaženje jednima, onim bogatima i moćnima, a zanemarivanje slabih i siromašnih. Ove slabe i siromašne u današnjem ulomku predstavljaju udovice.

Đakonsko se služenje, koje bi se jezikom sv. Jakova moglo nazvati služenjem protiv pristranosti za nepristranost Crkve, vrlo se brzo prenijelo i na druge stolove u životu i potrebama Crkve. Jedan od tih stolova, veoma bitan za đakonsku službu od samog početka, je stol Božje riječi, evanđelja. Za evanđelje je jedan od ove sedmorice đakona, Stjepan, kao prvi uopće u povijesti Crkve, vrlo brzo položio svoj život. Svjedoci njegove mučeničke smrti su odložili svoje haljine pred noge mladića koji se zvao Savao i koji je pristao da se Stjepan smakne. Sada nas on kao Pavao, u drugom čitanju, na primjeru milosti koja je njemu iskazana i koja ga je učinila poslužiteljem evanđelja, ohrabruje i potiče na ustrajnost u vjeri i služenju evanđelju.

Ovo ohrabrenje potrebno je danas osobito trojici kandidata za đakonat naše Riječke nadbiskupije koji se danas žele zarediti za đakone. Oni su, kako smo mogli već čuti, Franko Gržičić iz Crikvenice, Josip Mioč iz Sinja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, koji je i član Javnog društva Omnia Deo te Ivan Seletković iz Rijeke.

Dragi Franko, Josipe i Ivane vi ćete za koji trenutak polaganjem mojih ruku i posvetnom molitvom biti osposobljeni za trostruko služenje Božjem narodu, Crkvi. Služenje je to u liturgiji, a vrši se pripremanjem svete žrtve, dijeljenjem Gospodnjeg tijela i krv vjernicima i popudbine umirućima, predsjedanjem molitvama, krštavanjem, prisustvovanjem i blagoslivljanjem vjenčanja i predvođenjem pogrebnih obreda. To je također služenje Božjoj riječi, evanđelju koje ćete biti pozvani i poslani svakodnevno navješćivati, u liturgiji i izvan nje, tumačiti propovijedima i poučavati vjeronaukom. Ipak, vaše osobito poslanje je služenje djelotvornom ljubavlju svima kojima vas Krist šalje, a on vas šalje svima, osobito siromasima koji su primarni razlog vašeg postojanja.

U siromasima želim danas, s papom Franjom koji vršeći papinsku službu vodi i  usmjerava  Crkvu, prepoznati ne samo vaše primarno poslanje, nego i cijele Crkve. U jednoj od svojih poruka za Svjetski dan siromaha on kaže da su siromašni u središtu hoda Crkve. Značenje ove važne poruke koja i današnju Crkvu želi osloboditi od pristranosti i osposobiti za nepristranost, pročišćavajući naš pogled i srce, možemo razumjeti zahvaljujući navještenom evanđelju. Ono nam pomaže siromahe prepoznati ne samo među onima koji su fizički siromašni, gladni, a njih je u ovom svijetu zaista previše i to samo zbog jednog jedinog razloga što oni koji imaju previše nisu spremni podijeliti s onima koji nemaju dovoljno, nego i među grešnicima, onima koji su odbačeni i isključeni jer su nekad prekršili zakon, odnosno onima koji su siromasi na drugačiji način. A Isusovi učenici su i jedno i drugo. Oni su i fizički siromasi jer su gladni. Evanđelist Luka to izričito ne spominje, ali to primjećuje evanđelist Matej u paralelnom evanđeoskom ulomku. I zato jer su gladni, a ne zato što su željeli kršiti subotu, oni su trgali klasje, trli ga rukama i jeli. I istovremeno, budući da su to činili subotom i tim prekršili zakon o poštivanju subote, mogu se svrstati, farizeji ih tamo i svrstavaju, među grešnike koji su također siromasi na drugi način. U ovom su smislu siromasi svi koji nas trebaju, bilo da je njihova potrebna fizička, bilo da je duhovna, moralna, vjerska… To su svi oni koji se zbog nekog razloga nalaze na periferijama Crkve i društva. Ne smijemo ih s drugima osuđivati i odbacivati, a to se osobito danas tako lako događa i u Crkvi, što je doista neprihvatljivo, ali i u društvu. Svetica siromaha našeg vremena, sv. Majka Terezija čiji se spomendan slavi sutra, je s pravom govorila da oni koji osuđuju ljude, nemaju ih vremena voljeti.  Ne smijemo sebi dozvoliti to licemjerje osude i odbacivanja, jer to nije ništa drugo nego licemjerje, protiv kojega se Isus tako oštro borio. Moramo imati vremena za ljubav! To je naše poslanje. Zato za nas u Crkvi nema i ne smije biti isključenih. Trebamo, ako je potrebno i protiv struje, tražiti načina kako bismo sve pokušali prihvatiti i spasiti. Moramo za sve biti i otac koji čeka s otvorenim vratima jer, kako je govorio papa Benedikt XVI., vrata vjere koja je Krist otvorio u Crkvi moraju ostati otvorena. I još više u današnjem vremenu moramo za sve biti brat koji ide u potragu za njima kako bi ih našao, zagrlio, spasio, kako nas na više mjesta potiče i poziva papa Franjo. Tome poslanju Crkve je prekrasna slika poljska bolnica. Nije to uvijek lako prihvatiti i još manje živjeti. Voljeli bismo sigurnost Crkve tvrđave. I ono da svi budemo jednaki. I da nam sve na prvu bude jasno. Ali, nije li svaki čovjek drugačiji! I ne živimo li u pluralnom društvu! I baš to je naše bogatstvo. I izazov. Kakav bi život bio kad ne bismo imali pitanja, sumnji, traženja! I zato je i svaka situacija kroz koju ljudi prolaze drugačija. I zato svaki čovjek, siromah ovog ili onog tipa, ima potrebu da mu osobno pristupimo. I da ga prihvatimo. I pratimo. I njegovu situaciju razlučujemo u ljubavi, kako bismo ga ponovo uključili u život Crkve i njezino poslanje. I još više pomogli mu biti dionik Kristovog spasenja. I za sve biti Kristov miomiris, kako je govorila svojoj majci sv. Ruža Limska kad ju je korila da prima siromahe i bolesne. Molio bih vas, draga mlada braćo, da uvijek vodite računa o tome da iako ne djelujete kao đakoni u ime Krista Glave, svojim služenjem ipak pristavljate Krista. Ulazite u njegovu službu, a onima koji su u njegovoj službi čovjek i njegovo dobro, kao i njemu, trebaju biti na prvom mjestu. Postajete đakoni u Crkvi zbog drugih ljudi, a ne zbog sebe. I osobito to postajete zbog siromaha. U vršenju đakonske službe za siromahe vam može pomoći svijest da su siromasi, bez obzira o kojem je siromaštvu riječ, naši bližnji, naša braća i sestre. Pred tom činjenicom, činjenicom da se radi o našoj braći i sestrama – koja znači da smo i mi mogli lako biti u njihovoj situaciji, a često i jesmo – dužni smo odbaciti sve svoje predrasude i sve obzire, sve želje za sigurnošću i sve strahove. I osobito ono što će drugi ljudi reći. I postati siromasima doista bližnji, njihova braća, oni koji im služe onako kako je to činio Isus za svoju braću i sestre.

Služenje je, kaže papa Franjo u Fratelli tutti, preuzimanje odgovornosti za druge. Upravo je to ono što je Isus učinio za svoje učenike u današnjem evanđelju. Preuzeo je odgovornost za njih i u njihovoj gladi i u njihovom zakonskom prekršaju. To je ono što on šalje od danas i vas činiti. I sve nas, Crkvu. Isus vas s nama zove i šalje služiti, odnosno preuzeti odgovornost za svoju braću i sestre, za ovu našu Riječku nadbiskupiju i sve koji s nama žive, za Crkvu, za svijet. Hrabro mu odgovorite na taj poziv. Malo prije ste rekli: Evo me. Sad mu ponovite i svoj: Hoću, s Božjom pomoću.

U Rijeci, 4. rujna 2021.