5. korizmena nedjelja

Isus je ono prvo pšenično zrno palo u zemlju koje je donijelo bogat urod. Mi kršćani smo plod tog prvog pšeničnog zrna. Mi smo i baštinici njegovog poziva i poslanja. Zato i mi trebalo slijediti i njegovu logiku umiranja. I biti svojim životima pšenično zrno za svoju braću i sestre, za Crkvu i svijet, za vrijeme u kojemu živimo.

U onoj mjeri u kojoj budemo pšenično zrno poput Krista, u toj ćemo mjeri biti prepoznatljivi i poželjni današnjim „Grcima“, ljudima koji traže Boga i žele vidjeti Isusa, koji se žele upoznati s Kristom. A tih i takvih je mnogo, danas kao i jučer dok je Isus fizički hodao zemljom.

Mnogo je načina na koje kao kršćani i Crkva možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna i tako pokazivati ljudima Krista. Samo jedan od njih je umiranje na križu ili mučeništvo. Na takav su put pozvani samo neki. Uvijek su to izvanredne situacije. Ali ih uvijek, nažalost, ima. Prema organizaciji Open Doors (Otvorena vrata) više od 340 milijuna kršćana, odnosno svaki osmi kršćanin, danas je diskriminiran ili progonjen zbog svoje vjere. I nažalost taj se broj iz godine u godinu povećava, kao što se povećava i broj ubijenih zbog vjere. Prošle godine, odnosno u razdoblju od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2020. na koje se odnosi njihovo istraživanje, ubijen je 4761 kršćanin, što je čak za 60%. više nego li u istom razdoblju godinu dana ranije (https://www.opendoorsuk.org/persecution/world-watch-list/, https://ika.hkm.hr/crkva-u-svijetu/u-svijetu-je-vise-od-340-milijuna-progonjenih-krscana/).

Pa ipak usprkos ovim tragičnim brojkama, ovi tragični načini umiranja pšeničnog zrna, koje po onoj dobro poznatoj izreci postaje sjeme novih kršćana, ostaju izvanredni načini slijeđenja Isusa. Svi drugi načini našeg nasljedovanja Isusa i umiranja pšeničnog zrna su oni svakodnevni načini, svakodnevne situacije. One tim nisu ni malo lakše, dapače. Biti, naime, pšenično zrno koje umire danas znači umirati s Isusom Kristom svaki dan u trudu oko što kvalitetnijeg kršćanskog života, hrabro se opirući mentalitetu koji nas sve više bombardira svojom logikom koja je drugačija od Isusove logike, od logike pšeničnog zrna. Biti pšenično zrno danas znači imati hrabrosti ići „protiv struje“, protiv različitih vjetrova potrošačkog i uživalačkog mentaliteta koji nas pretvara u robove, a onda i  ubija kad mu više nismo potrebni, ali i protiv mentaliteta zatvorenosti u svoj svijet i pretvaranja svijeta koji nas okružuje i koji je naše poslanje u svoga neprijatelja. Biti pšenično zrno danas, znači prestati stavljati sebe u središte, kako bismo s Kristom u ljubavi mogli u središte staviti druge. I služenjem u ljubavi „umirati“ za svoju obitelj i bližnje, braću i sestre, a u njima i po njima za Crkvu i društvo, svijet i vrijeme u kojemu živimo i koji su, sa svojim specifičnostima koje uključuju i ovo vrijeme obilježeno pandemijom, naš poziv i naše kršćansko poslanje. To nije poslanje da ih sebi podložimo. To je poslanje da ih dovedemo Kristu i da Krista dovedemo njima.