4. nedjelja došašća, 2021.

Liturgija četvrte nedjelja došašća, koja se tradicionalno slavila kao dan očeva i nosi naziv Očići, naš pogled usmjerava prema ženi došašća, Djevici Mariji. Usmjeravajući naš pogled prema Djevici Mariji – povijesnom mjestu i osobi utjelovljenja Sina Božjega – Crkva želi ispovjediti svoju vjeru u božanstvo Djeteta koje ona nosi, igrajući s Ivanom u majčinoj utrobi i vičući iza glasa s Elizabetom: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ To je samo središte otajstva. Posljedice su učenje od Marije kako se to isto otajstvo Božjeg utjelovljenja može nastaviti događati u Crkvi i po Crkvi, ali i u svakom i po svakom od nas vjernika. Gospa je, kako je učio sv. Ambrozije, a ponovio Drugi vatikanski sabor, „ pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenog  jedinstva s Kristom“ (LG, 63), tako da Crkva, „promatrajući njezinu tajanstvenu ljubav te odano ispunjujući Očevu volju postaje majkom“ (LG, 64), ali i uzorom onog materinskog osjećaja koji treba prožimati svi one koji rade na preporodu ljudi u apostolskoj poslanju Crkve.

U evanđeoskom ulomku Elizabeta Djevici Mariji daje časni naziv: „majka Gospodina mojega“ i izriče veliku pohvalu: „blažena ti što povjerova.“ Iako je njezino biti „majka Gospodina mojega“ i biti „blažena“ jedinstveno i neponovljivo u povijesti spasenja Djevica Marija nam i u jednom i u drugom može biti uzor. O tome kako govori nam sam Isus u dvije prigode tijekom svog javnog djelovanja. Prva je ona kad su mu javili da ga traži majka i braća, odnosno njegovi blisku rođaci, a on je odgovorio: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8, 21). Druga je ona kad je neka žena blagoslivljala utrobu koja ga je nosila, a on joj odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28).

Tumačeći upravo ovaj odgovor nepoznatoj ženi koja je bila zanesena njegovim naukom i djelovanjem sv. Augustin zaključuje da duhovni način Marijinog materinstva ima prednost pred fizičkim: „Niti materinsko srodstvo ne bi koristilo Mariji – kaže on – da nije bila prije radosnija nositeljica Krista u srcu, nego u utrobi.“

Božanska plodnost proizlazi iz vjere. I zato je božanska plodnost moguća i svakom od nas. Marija je na sasvim poseban način Bogorodica jer „povjerova“. Mi to možemo vjerom biti na naš način „rađajući“ Boga svijetu i vremenu u kojemu živimo slušanjem Božje riječi i življenjem po toj riječi. To je naš način da kažemo svoj da Bogu, koji se po nama želi utjeloviti i u ovo naše vrijeme, odnosno da mu kažemo svoj „neka mi bude po tvojoj riječi“. I mi tako možemo, kao i Marija, biti blaženi jer smo povjerovali.

Djevica Marija se u vjeri otvorila Duhu Svetome koji ju je učinio plodnom svojim silaskom na nju. Od djevice je vjerom i Duhom Svetim postala majka. I mi smo pozvani otvarati se svaki dan ponovo Duhu Svetome kojega smo primili kako bi on i nas učinio plodnima, onima koji ono što usnama ispovijedaju, i sami vjeruju. I tu se ne zaustavljamo, jer vjera je tek začeće, nego to što vjerujemo i sami živimo. I tako, vjerom i životom, riječima i djelima, rađamo Boga u ovom vremenu. I omogućujemo njegovo ponovno rođenje ne samo u konkretnom Božiću kojim ćemo liturgijski i otajstveno posadašnjiti njegov prvi dolazak, nego i u konkretnim djelima ljubavi prema braći i sestrama, a onda i na kraju vremena kad će on ponovo doći u slavi, kako to s vjerom ispovijedamo i u nadi radosno čekamo.