Uskrsnu poruku mons. dr. Ivana Devčića predstavio izv. prof. dr. sc. Nikola Vranješ

O uskrsnoj poruci riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića “Isusove raširene ruke i probodeno srce”, pročitajte tekst profesora pastoralne teologije na Teologiji u Rijeci izv. prof. dr. sc. Nikole Vranješa:

 

Isusove raširene ruke i probodeno srce

Na početku svoje ovogodišnje uskrsne poruke nadbiskup detaljno opisuje dramu posljednjih sati Isusova zemaljskog života. Ta agonija našega Spasitelja trajni je podsjetnik na stvarnost križa u vjerničkom života, ali u prvom redu na stvarnost one muke koja je otkupila ljudski rod. To je poruka vjere od koje se u razmišljanju o značenju Kristova uskrsnuća uvijek treba polaziti.

Poruka zatim donosi i prikaz ponašanja pojedinih sudionika procesa Kristova razapinjanja, ponašanja dijela naroda, ali i ponašanja najvjernijih učenika i majke koji ostaju pod križem. Naznaka je to različitih mogućih načina odnosa prema Kristu, koja upućuje i na današnje moguće odgovore koje različiti ljudi upućuju na pitanje Boga, ali i na pitanje patnje, pomirenja, oproštenja, u konačnici odgovora na pitanje ljubavi, odgovora najčešće sagledanog u napetosti između sebičnosti i darivanja. No, u svemu tome Kristov odgovor čovjeku uvijek ostaje samo jedan: to je odgovor ljubavi i poziva na spasenje. Nadbiskup zato ističe: „Ljubav i opraštanje bili su njegov odgovor na mržnju svojih mučitelja i nevjernog puka.“

Posebna nota ove poruke je svakako njezino upućivanje na univerzalnost Kristova oproštenja i molitve upravljenu Ocu za sve ljude, pa i za one koji ga neposredno ubijaju. Ova nota vrlo je važna danas za tolike kršćane koji bi možda na neke druge, ne baš evanđeoske načine, pokušavali odmjeravati svoje ponašanje prema onima koji ne dijele kršćanska uvjerenja i poglede na život. Trajna je to opomena da ljubav uvijek ostaje srž poruke o Bogu objavljenom u Isusu Kristu i da se nju mora zadržati u svim vjerničkim inicijativama ma kako vrijeme i kultura ne pogodovali evanđelju. U tome pogledu nadbiskup na vrlo zoran i upečatljiv način opisuje Isusov stav prema svima posvjedočen s križa: „Njegove raširene ruke simboliziraju njegovu želju i spremnost da sve zagrli, one koji su protiv njega i one koji su s njime. On se ne osvrće na to na kojoj se strani tko nalazi,  lijevoj ili desnoj, ispred ili iza križa na koji su ga objesili, niti ruga mu li se tko ili ga sažalijeva. Svojom beskrajnom ljubavlju on želi taknuti srca sviju i sve okupiti pod svojim okriljem, da bi se osjećali sigurno i zaštićeno. I u tome ga neće moći spriječiti neprijatelji koji su mu ruke i noge čavlima prikovali za drvo križa, kako ne bi mogao doći k onima koji ga možda i ne znajući traže te sjediniti  i pomiriti u svom zagrljaju sve koji su se zbog nekih razloga našli na suprotnim stranama.“

Na ovakvo viđenje Krista na križu nastavlja se razmišljanje o potrebi jedinstva i zajedništva između Kristovih učenika. Upravo ta potreba iščitava se iz simbolike Isusovih raširenih ruku na križu koje predstavljaju njegovu namjeru okupljanja svih učenika i svih ljudi u jedinstvu oko njega i s Ocem u Duhu. No, ljudi su onda u doslovnom, a kasnije toliko puta u prenesenom smislu Isusa pribili na križ i kao da su ga onemogućili u toj namjeri. Upravo to se događa svaki put kada ljudi dozvole da podjele, sukobi i neprijateljstva naruše međusobne odnose i zajedništvo na bilo kojoj razini povezanosti.

Uskrsnuće u ljudske živote dolazi kao iznenađenje koje nosi poruku života koji nije moguće ubiti, koji nastavlja postojati i bujati nakon svih sukoba i poraza. Ono nije tek povijesni čin jednom ostvaren. Ono je duhovna stvarnost trajno aktualna koja i čovjeka današnjice, ukoliko mu se otvori, podiže iz toliko prisutne duhovne umrtvljenosti i beznadnosti. One koji u njega ne vjeruju ostavlja barem u stanju spasonosnog nemira.

Kristovo uskrsnuće tako uvijek iznova nudi poziv na istinsko zajedništvo i obnovu života u prijateljstvu i ljubavi s Bogom i drugim ljudima. Isusovo probodeno srce, koje će nakon Uskrsnuća zadobiti novu, slavnu formu, simbolizira njegovu odlučnost u potpunom predanju za spasenje čovjeka. Uskrslo srce pokazuje da se ne da pobijediti od zla, da je Krist uvijek korak ispred svih ljudskih namjera i čina, te da konačno i prijateljima i neprijateljima uvijek nudi mogućnost spasenja i novoga života.

Uskrs je trajni izazov za ljudsku povijest. Ona je u ovoj epohi vremena, između ostalog, duboko prožeta nastojanjem da se Krista gurne na sporedne putove života, da se pitanje Boga zanemari, da se na njega ne obazire ili da ga se, u najboljem slučaju, u potpunosti prepusti osobnoj prosudbi pojedinaca i interesnoj procjeni ljudskih skupina. No, Uskrsnuće pokazuje da se Bog u svojoj namjeri ljubavi prema ljudskom rodu nikada ne da pokolebati ljudskom grešnošću ili nesavršenošću. On želi imati udjela u povijesti, želi se aktivno uključivati u naše živote i to jedino s ciljem spasenja i ispunjenja čovjekovog postojanja. U tome pogledu uskrsnuće nije još jedan polovičan ili nedorečen odgovor na glavna pitanja života. Ono nudi cjelovitu, konačni i trajnu perspektivu za svakog čovjeka koji ga prihvaća i koji mu otvara vrata svoga srca i života. Na takvo otvaranje Isusove raširene ruke uvijek će ostati raširene, a njegovo će probodeno srce biti trajno ispunjeno ljubavlju i milosrđem.